Skupina derivata p-hidroksi-benzojeve kiseline je prilično velika, ali obično se misli na etil-paraben, propil-paraben, metil-paraben i njihove soli. Ima i drugih parabena, posebno u prirodi (npr. butil-parabeni ili benzil-paraben).
Svi se oni nalaze u plodovima raznih biljaka poput ječma, rajčice, jagoda, malina, grožđa, mrkve, luka, kvasca itd. Čak dolaze u slini nekih kukaca. Uloga im je vrlo jasna, jer djeluju protiv različitih plijesni i ponekad bakterija. Inače je sama p-hidroksi-benzojeva kiselina metabolit razgradnje tirozina, pa se i bez unosa parabena može naći u ljudskoj mokraći. Istraživanja zadnjih godina su bila vrlo široka, pa se npr. toksikokinetskim analizama dokazalo kako se parabeni rado nakupljaju u nekim organima poput dojki, što treba zapamtiti za daljnji tijek ove priče. U plodovima biljaka se parabeni javljaju prirodno u koncentracijama 0,1-0,5% (1-5 g/kg). Neka svatko izračuna koliko dnevno unese parabena u svoj organizam uobičajenom prehranom. Ja ih osobno unosim više od 200 mg na dan.
Zbog svojih dobrih antimikrobnih svojstava parabeni se danas koriste na različitim mjestima kao aditivi. Zanimljivo je da dodavanje hrani više i nije važno, a koncentracije ne prelaze bitno one prirodne. Najveću primjenu su doživjeli u kozmetici i mogu se naći u brojnim pripravcima, od pasti za zube do dezodoransa, ali to nije predmet rasprave ovog teksta. Ipak moram naglasiti da je parabenima apsorpcija preko probavno sustava značajno bolja nego preko kože.
Službeni podaci ih razvrstavaju u gotovo bezopasne kemikalije. Obzirom da se oni brzo u organizmu hidroliziraju u p-hidroksi-benzojevu kiselinu, ključni su toksikološki podaci o njoj. Nije službeno opisana u bazi ESIS, ali proizvođači je razvrstavaju u nadražujuće tvari za oči. Prema podacima iz baze podataka RTECS njezin LD50 kod kunića i miševa iznosi 2200 mg/l, pa se također ne razvrstava u opasne tvari. Kod visokih doza se opisuje uglavnom depresija središnjeg živčanog sustava. Dugotrajna izloženost dozama od 30-40 mg/kg kroz vrijeme od 4-6 tjedana (To je oko 50 puta više od prosječnog unosa) u kunića i miševa dovodi do oštećenja jetara, bubrega, uretera i mokraćnog mjehura. Postoje neki podaci o njezinoj mutagenosti pri koncentracijama 10 mmol/l (1,6 g/l). O karcinogenosti i reproduktivnoj otrovnosti nema nikakvih podataka, što zapravo nije ni čudno obzirom što se radi o jednoj organizmu poznatoj molekuli. Postoje određeni radovi koji povezuju njezinu učestalu primjenu u kozmetici s izazivanjem kožne preosjetljivosti, ali to se ne događa kod prehrane iako, nije isključeno da bi se mogla razviti preosjetljivost kod osoba već od ranije preosjetljivima na Aspirin.
Ključni događaj se zbio objavljivanjem jednog rada u J. Appl. Toxicol. (2004.) u kojem se opisuje nalaz parabena (21 ng/g) u 20 uzoraka tumora dojke u žena. Nije bilo kontrolnog uzorka u kojem bi se moglo uspoređivati koncentracije u zdravom tkivu dojke, ali su iz toga izvučeni dalekosežni zaključci, bez obzira što se izgleda parabeni nakupljaju u dojki. Koncentracije su bile izrazito niske i nije bilo nikakvog dokaza da su baš parabeni izazvali tumor dojke, a ni kasnija istraživanja nisu donijela potvrdu teškoj optužbi protiv parabena. Tek u novije vrijeme ponovo se pojavio rad o vezi parabena s rakom dojke, ali je rad prvenstveno našao odjeka u uplašenoj javnosti. Obrađen je daleko veći broj uzoraka punktata bolesnih dojki i u svima se pronašlo parabene. Nisam pročitao članak i nije mi poznato jesu li imali kontrolni uzorak iz zdravih dojki. Međutim, to što su parabeni nađeni u svim bolesnim dojkama ne znači da su oni izazvali rak.
Moglo se isto tako naći vitamin E i zaključiti kako je on krivac za karcinogenezu. Ako bi bili točni podaci da se u dojkama s tumorom uvijek nalaze parabeni, onda smo dobili novu jeftinu dijagnostičku metodu tumora dojke. Nađu li se parabeni, onda je to siguran dokaz da žena ima rak ili će ga vrlo skoro dobiti. Treba pričekati što će znanstvena javnost reći na prikazane rezultate. Međutim, bez sigurnog dokaza da zdrave dojke ne sadrže parabene nema nikakvog smisla daljnja rasprava. Jedina potpora nalazu o sumnji na parabene bili su radovi o estrogenskoj aktivnosti parabena, jer se u prvim radovima pokazalo da se oni vežu na estrogenske receptore. Istina, kasnija istraživanja s različitim parabenima i u različitim laboratorijima su pokazala da se vežu 8000 do 900000 puta slabije (ovisi o parabenu) nego estradiol, što znači da je vezanje zapravo izrazito nevažna pojava. Treba snažno naglasiti da danas poznajemo puno parabena i oni definitivno imaju različita fizikalna i toksikološka svojstva. Bez obzira na to, pojavili su se radovi koji pokazuju da bi u muškaraca parabeni mogli smanjiti plodnost. Postoje čak neki radovi o smanjivanju koncentracija testosterona u muških štakora izloženih vrlo visokim koncentracijama parabena. Istraživanja su se proširila na različite smjerove i ono što su možda jedino sigurno dokazali jest ekotoksičnost na vodenbuhi, ali kod koncentracija 25% ili viših u vodi.
Sva brojna istraživanja barem su dovela do toga da se ustanove neki standardi. Tako se danas smatra da je preporučeni unos parabena 10 mg/kg u organizam u ljudi (znači oko 750 mg dnevno kod odrasle osobe) i to za sve parabene, što znači da se hranom praktički ne mogu normalno unijeti takve doze. Zapravo, mora se reći da u zadnje vrijeme protivnici parabena više i ne govore o potrebi njihove zabrane dodavanja u hranu, jer sve se okrenulo u raspravu o kozmetici, a to nije područje našeg interesa. U svakom slučaju, nikakva zabrana parabena kao aditiva ne bi ništa u svijetu promijenilo, jer oni se normalno unose «prirodnom» hranom u organizam, kao što su se unosili kroz milenije. Onaj tko se boji parabena neka se potpuno okrene mesnim proizvodima, iako neki radovi javljaju o njihovoj prisutnosti u mesnim proizvodima (valjda unijeti biljnom hranom, jer životinje uglavnom ne koriste kozmetiku). Treba pričekati stručnu ocjenu spornog rada i ne donositi važne odluke prije toga. Ne sumnjajući u dobre namjere znanstvenika, mora reći da se danas minimalno 30% publiciranih radova u svijetu smatra smećem («false science»). Treba o tome uvijek razmišljati i sumnjati.
Ne bavim se kozmetikom, ali mislim da je šminkanje jako korisna aktivnost u smislu poboljšanja izgleda i čak mirisa. Međutim, svjestan sam da sve više jačaju pokreti protiv tog pradavnog običaja (izgleda od prije nekih 50000 godina), jer je prikrivanje pravog izgleda nekakav grijeh. Ideološki protivnici grješne kozmetike trljaju ruke oduševljeni što će neki u strahu napustiti zao način života. Ja osobno time nisam oduševljen, jer mi nije drago stajati u tramvaju usred vrućeg ljeta pokraj osobe koja npr. ne koristi perspirante i smrdi na metar u polukrugu. To sam namjerno dodao, jer i za aluminijev poliklorid kao dobar perspirant ideolozi tvrde da izaziva rak dojke. Mislim da bi se protivnici parabena i aluminijevog poliklorida trebali dogovoriti o tome što je zapravo uzrok raka dojke.
Prof. dr. sc. Franjo Plavšić