Ta jednostavna tvar postala je zadnjih desetljeća predmet straha zbog teorije o klimatskom zatopljenju. Inače nastaje svuda gdje izgara organski materijal, pa i u našim organizmima. Ugljikov dioksid je krajnji produkt metabolizma organskih molekula, kako u čovjeka tako i kod crva. Ima u organizmu izrazito važnu ulogu zbog održavanja tzv. acidobaznog statusa. Da nema njega u našem organizmu bi se događale strašne promjene u pogledu mijenjanja pH (negativni logaritam H3O+ iona). Drugim riječima, umrli bi bez nazočnosti ugljikovog dioksida. Krasna je to stvar s našeg stanovišta, ali stvari u prirodi nisu baš tako jednostavne. Zanemarimo priču o učinku staklenika i pokušajmo za ovaj čas prosuditi kakvu ulogu inače može ugljikov dioksid imati u našem životu. Treba ipak naglasiti da on ne nastaje samo kod oksidacije organskog materijala (može i u vašem vinskom podrumu tijekom fermentacije mošta u vino) nego se geološki pojavljuje na svim mogućim mjestima. Kopa čovjek bunar i umre zbog naglog prodora ugljikova dioksida odnekud iz utrobe zemlje. Nije se otrovao nego umro od hipoksije. Ugljikov dioksid je nešto teži od zraka i rado u nekakvim rupama istiskuje naš normalni zrak s nekih 21% sadržaja kisika, a mi bez kisika ne možemo preživjeti. Svaki čas čujemo za slučajeve smrti od hipoksije zbog ugljikova dioksida.
Moj najintrigantniji slučaj se dogodio prije nekoliko godina pokraj Karlovačke pivovare. Šetao umirovljeni gospodin psa kroz svoje naselje i onda pao u nesvijest dok je pas htio piti vode iz obližnjeg potoka. Žena se zabrinula zbog kašnjenja inače izrazito točnog gospodina i pošla ga potražiti. Našla njega i psa kako leže pokraj potoka u smradu isparenja iz obližnje pivovare. Hitna pomoć je brzo stigla i odvezla komatoznog muža u bolnicu, a tamo su pokušavali sve što su znali da mu pomognu. Netko je odmah pretpostavio da je siroti čovjek otrovan amonijakom, jer baš su tih dana u pivovari preuređivali hladnjače i pretakali amonijak. Svi su odmah povjerovali u tu pretpostavku i bilo je očito da će majstori na poslu s amonijakom završiti u zatvoru. Ja sam saznao za slučaj tek dva dana kasnije i odmah mi je bilo jasno da amonijak ne može biti uzrok stradavanja dobrog čovjeka. Otišao sam po dužnosti kao čovjek iz Kriznog stožera u Karlovac i utvrdio kako je priča o amonijaku glupost, a pretpostavio sam da bi za stradavanje mogao biti kriv ugljikov dioksid nastao fermentacijom mase za proizvodnju piva. Nikad me nitko nije tako napadao kao brojni zeleni u tom slučaju.
Pogotovo su koristili Internet za napade na bandita, prodanu dušu, slugu industrije itd. Zapravo je to sve skupa bilo potpuno iracionalno. Nije uopće važno što je uzrokovalo stradanje sirotog umirovljenika, ako je bilo povezano s pivovarom. Ja nisam branio pivovaru i pokušavao skriti njezinu umiješanost u slučaj, ali sam odbacivao amonijak kao uzrok otrovanja. Tvrdio sam da je čovjek stradao zbog hipoksije uzrokovane povećanom koncentracijom ugljikova dioksida na mjestu nesreće. Jedan od zelenih je čak na internetu napisao vrlo duhovitu grubu humoresku u kojoj mene kao navodnog Srbina optužuje za povezanost s pivovarom, a kao vrhunski dokaz moje zločestoće tvrdi da pijem karlovačko pivo. U to vrijeme su svi «pošteni» ljudi prestali piti karlovačko pivo, a kasnije su mu se ipak vratili. Uopće nije jasno zbog čega su zeleni reagirali na takav način, jer su objektivne analize pokazale kako sam bio potpuno u pravu, a potvrdilo se to i u sudskom postupku. Slučaj pokazuje koliko na javno mnijenje mogu utjecati potpune neznalice i kako mogu biti uporni u obrani svojih netočnih teza. Teško je preživjeti u takvom svijetu, posebno kad neki novinari podrže takve neznalice.
Drugi slučaj s ugljikovim dioksidom bio je teži od onog prethodnog, jer su stradala dvojica građana. Bilo je to u jesen 2010. u tvrtki Portun Ferum na Jankomiru upravo na dan kad se razina Save naglo povećavala i prijetila je poplava. Dvojica radnika su negdje oko podneva otišli u podrum presvući se, jer posla više nije bilo te subote. Nisu stigli ni početi s presvlačenjem, jer su obojica pali kao pokošeni. Treći radnik im je pokušao pomoći, ali je silaskom u podrum shvatio da će proći kao oni i povukao se na čist zrak. Onda smo stigli svi mi zaduženi za nesreće s kemikalijama, od vatrogasaca i policije do stručnjaka za zemni plin i toksikologa. Moram priznati da smo se bojali približiti prokletom mjestu zbog izvještaja o načinu stradavanja dvojice radnika. Ja sam pretpostavljao da je geološki ugljikov dioksid glavni problem i uzrok stradavanja, ali mi se činilo da je smrt nastupila izrazito brzo. To je moglo značiti da se u otrovnoj smjesi nalazio i neki drugi plin s brzim djelovanjem, ali nisam imao pojma što bi to moglo biti. U svakom slučaju, dopustili smo odlazak u podrum samo vatrogascima pod punom zaštitnom opremom sa samostalnim uređajima za disanje, a mi smo na dvorištu raspravljali o daljnjim mjerama.
Kad se već činilo da je slučaj završen, pojavio se na HTV i drugim sredstvima priopćavanja čovjek s čudnim teorijama. On je navodno nekoliko dana nakon nesreće poslao svog čovjeka za mjerenje plinova u zraku i pronašao neke nemoguće stvari. Tvrdio je da su izmjerili u zraku vrlo nestabilne ili lako isparljive otrove, koji se ni teoretski nisu mogli zadržati na tom mjestu kroz nekoliko dana. Nerazumno! Nisam shvatio motive te skupine, ali mi se činilo da se radi uglavnom o vlastitoj reklami. I tu mora biti nekakvih ograničenja, jer inače stvari mogu otići u jako lošim smjerovima. Istraga je potvrdila da su moje pretpostavke o geološkom ugljikovom dioksidu potpuno ispravne, a našlo se na kraju i krivca za razvoj događaja. Međutim, ostaje problem sredstava javnog priopćavanja u ovakvim slučajevima.
Ugljikov dioksid je uvijek bio prisutan u prirodi, bilo onaj geološki ili nastao procesima izgaranja. Posebno je uzbuđujući slučaj nesreće na jezeru Nos u Kamerunu 1986. Bilo je to vulkansko mirno jezero s pitomim stanovnicima na njegovim obalama. Nitko nije znao da se ispod jezera nalazi golemi mjehur ugljikova dioksida nastalog u geološkim procesima. Zbog nekih razloga se srušila jedna stijena s obale i probila dno te oslobodila goleme količine inertnog plina. Plin je napunio jezero i tijekom noći se proširio cijelom okolicom ubijajući sve što treba kisik. Nitko nije preživio u okolnim naseljima i slobodnoj prirodi. Katastrofa na jezeru Nos je pokazala koliko smo zapravo ranjivi i ovisni o prirodi u kojoj obitavamo. Nije za sve naše nesreće kriv susjed.
Prof. dr. sc. Franjo Plavšić