Zagrepčanima je poznatija ta lokacija kao smetlište pod nazivom susjednog naselja Jakuševca, a skoro nitko je ne voli zbog odlagališta otpada. Pogotovo ju ne vole stanovnici Jakuševca i dijela Novog Zagreba zbog smradova koji se šire naokolo i zbog opasnosti od onečišćenja voda i zraka te zbog moguće ekspolozije metana. Počelo je sve skupa šezdesetih godina prošlog stoljeća kad se tamo počeo odlagati komunalni otpad. Nije bilo propisa o izboru mjesta odlaganja otpada ili o njihovom uređenju, a s današnjeg stanovišta se može reći kako se počelo formirati divlje odlagalište smeća. Dovozilo se sve i svašta, a pod tim se također misli i na industrijski opasni otpad. Kvaliteta života u obližnjim naseljima se dramatično pogoršavala zbog smrada i emisija opasnih tvari poput dioksina ili produkata izgaranja smeća kod slučajnih požara. Međutim, smetlište je donosilo i koristi stanovništvu. Jakuševčani su tamo tjerali čopore svinja radi ostataka hranjivih sastojaka smeća, a Romi su stalno boravili na smetlištu radi sekundarnih sirovina. Dalo se živjeti od smetlišta. Mnogi nisu bili zadovoljni s takvim divljim smetlištem, a posebno su protestirali prvi zaštitari okoliša. Razlog je bio u strahu od procjednih voda neuređenog smetlišta. Podzemne vode teku od Save prema Maloj Mlaki upravo ispod tog bivšeg smetlišta. Bilo je logično očekivati onečišćenje najvažnijeg vodocrpilišta za Zagreb. Dvadeset godina nakon početka nelegalnog odlaganja komunalnog otpada počeli su odgovorni ljudi grada razmišljati o tome kako riješiti probleme.
Krajem osamdesetih godina završena je studija utjecaja na okoliš za spalionicu ukupnog komunalnog otpada u Zagrebu. Osporavanja te studije su započela još 1989. da bi se tijekom proljeća 1990. sukobi pojačali. Osobno sam pristupio skupini pokojnog akademika Krešimira Balenovića koji je okupio oko sebe stručnjake u osporavanju gradskog projekta. S mojeg stanovišta je ključni problem bio u tome što se namjeravalo spaljivati ukupni komunalni otpad i možda čak onaj industrijski, što je bilo u suprotnosti s praksom u zapadnim zemljama. Cijena spalionice je bila oko milijun njemačkih maraka, što je bila izrazito velika svota novca. Smatrao sam da treba slijediti Zapad te što je više moguće smanjiti količine komunalnog otpada koje su tada iznosile oko 450 000 t godišnje. Tražio sam razvrstavanje otpada u domaćinstvima računajući da bi u povoljnom slučaju količine za spaljivanje bile smanjene na polovicu od tadašnjih količina. Bilo je tu rasprava o dioksinima, onečišćenim vodama postrojenja, ostacima spaljivanja itd. Akademik Balenović je u to vrijeme bio veliki autoritet i na političkoj razini kao član Predsjedništva Republike Hrvatske pa je projekt zaustavljen. Nakon toga je započeo rat i skoro svi su zaboravili propali projekt. Grad ga nije zaboravio i potražena je pomoć od prijateljskih susjeda. Beč je kao prijatelj Hrvatske početkom devedesetih uložio 5 000 000 njemačkih maraka za istraživački projekt pod nazivom ARGE. Bio sam jedan od recenzenata projekta i pribivao sam na brojnim sastancima, dakako bez novčane nadoknade za rad.
Studija ARGE je potvrdila sve moje ranije teze, ali je bila izrazito opsežna i vrlo kvalitetna. Austrijski i njemački stručnjaci prvo su detaljno snimili stanje s otpadom u Zagrebu. Tipični njemački perfekcionizam! Ukazali su na brojne gluposti kod postupanja s otpadom, a sve su ilustrirali fotografijama. Posebno su bile zanimljive fotografije čopora svinja na smetlištu Prudinec. Meso tih svinja, mi Zagrepčani, kasnije smo jeli. Zbog našeg siromaštva oni su predložili program «Korak po korak». Prvo je trebalo ograditi smetlište Prudinec, a nakon toga započeti agresivnu kampanju edukacije građana. Trebalo je iskoristiti sve medije kako bi se građane nagovorilo na razvrstavanje otpada u njihovim domaćinstvima. Predložene su naravno i kazne za prekršitelje propisa. Grad je trebao osigurati spremnike za različite vrste korisnog otpada, a autori studije su smatrali kako bi se u roku od 10 godina moglo postići smanjenje količina neiskoristivog komunalnog otpada za barem 50%. Nakon toga se moglo raspravljati o tome kako ostatak otpada zbrinuti prikladnom tehnologijom uz stalne napore da se i dalje smanjuju količine neiskoristivog otpada. Bilo je potpuno svejedno hoće li to biti spalionica, pirolitičko postrojenje, kompostiranje ili korištenje dobrog odlagališta komunalnog otpada. Mi recenzenti smo jednoglasno prihvatili taj izvrsni projekt. Danas je on zaboravljen i većina ljudi nema pojma kakav su nam lijep poklon dali ‘Bečlije’.
Gradske vlasti su u drugoj polovici devedesetih ozbiljno shvatile bečke upute i osnovan je ZGOS (Zbrinjavanje gradskog otpada) proizišao iz već dugo živuće ustanove ZGO. Ograđen je Prudinec, povećan je broj reciklažnih dvorišta kao i kontejnera za sekundarne sirovine, barem u središnjem dijelu grada. Iznenadili su izvrsni spotovi na TV s Grgom koji su promicali drugačiji odnos prema otpadu. Naravno da su Jakuševčani bili ogorčeni zbog ograđivanja smetlišta jer su izgubili prihode na uzgoju svinja. Već ranije je dovršen PUTO kao spalionica opasnog otpada i u vrijeme pred kraj milenija je radio kvalitetno i uz dobru zaradu. Jakuševčani su u to vrijeme počeli pobune protiv spalionice jer su se raširile glasine o tome da ih teško truje svojim emisijama. Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Služba za toksikologiju (HZT) je tih godina izradio elaborat o zbrinjavanju donacijskog otpada radi dobivanja novca od Svjetske banke. Projekt je prihvaćen i HZT je bio glavna nadzorna ustanova cijelog procesa prikupljanja, transporta i zbrinjavanja medicinskog donacijskog otpada. Početkom milenija se došlo do konačne faze, tj. spaljivanja, a HZT je stalno telefonskom vezom na svoje računalo primao rezultate mjerenja emisija. Kroz 6 mjeseci praćenja nikada emisije nisu iskočile iz onog što je propisano zakonima. Bio je to međunarodno verificirani dokaz da spalionica radi dobro. Jakuševčani su prestali galamiti na odlagalište otpada i sve su svoje negativne misli uputili spalionici. Bilo je predlagano da im se omogući nekakva renta, a dobar prijedlog je svakako bila opskrba toplom vodom iz budućih izmjenjivača topline u spalionici. Vjerojatno bi građani bili zadovoljni besplatnom toplom vodom za svoje staklenike, ali se to nikad nije ostvarilo. Skladište spalionice je izgorjelo pod nejasnim okolnostima, a onda je dobro postrojenje naprosto rastavljeno i prodano u staro željezo.
U novom mileniju je postalo jasno da se smetlište treba preurediti u odlagalište. S tom idejom se krenulo godinama ranije preslagivanjem dijela smetlišta s krajnjeg istoka i rezultati su bili izvrsni. Međutim, preslagivanje ostatka smetlišta bio je izrazito opsežan posao koji nije mogao brzo završiti. Problemi su nastali tijekom ljeta predzadnje godine preslagivanja jer su temperature bile izrazito visoke. Smradovi su se širili jednako Jakuševcem kao i dijelom Novog Zagreba. Stručnjaci su bili pozvani radi ocjene stanja i brzo se shvatilo da glavni problem nisu odvratni smradovi, osim što su građanima značajno smanjivali kvalitetu života. Sa zdravstvenog stanovište najgori su bili praškasni aerosoli koji su sadržavali različite opasne tvari ugrađene ili adsorbirane na čestice. Građanima aerosoli nisu smetali jer nisu bili svjesni njihova postojanja, ali stručnjaci su to uzeli kao glavnu opasnosti za zdravlje ljudi. Odlučeno je obavljati stalno prskanje radilišta vodenim sprejem kako bi se aerosoli oborili na tlo i to je uspješno završeno. Izgrađeno je moderno odlagalište komunalnog otpada s barijerama dolje i gore. Procjedne vode više nisu mogle doseći podzemne vode jer su se prikupljale i pročišćavale. Plinoviti produkti su odvođeni sustavom cijevi do male termoelektrane pa su dobivane određene količine električne energije. Sve je zapravo izgledalo prilično dobro uz povremene kvarove na ovom ili onom dijelu postrojenja. Ključni problem je bio taj što se 2010. morao zatvoriti Prudinec i pronaći druga rješenja zbrinjavanja zagrebačkog komunalnog otpada. Istina, Jakuševčani su se primirili kad su počeli dobivati rentu za umanjenu vrijednost svojih nekretnina. To je bio dobar potez prepisan od nekih zapadnih zemalja. Jedino nije jasno zbog čega grad nije ništa poduzimao po pitanju budućnosti na tom području. Početkom milenija je stigla na raspravu studija utjecaja na okoliš planirane spalionice komunalnog otpada. Uz određena protivljenja dijela stručnjaka i posebne zahtjeve u pogledu razvrstavanja otpada prije spaljivanja, studija je prihvaćena i zaboravljena.
Unatoč tome što je odlagalištu istekla uporabna dozvola, grad je i dalje mirno odvozio svoj komunalni otpad na Prudinec i tako bi se nastavilo do 2018. da nije početkom 2012. ukinuta renta za Jakuševčane. Iskusni borci za svoja prava su pričekali najtoplije dane kolovoza i blokirali ulaze u odlagalište, a Zagreb se našao u izrazito neugodnom položaju. Nekih osamdeset kamiona punih otpada stajali su na putu prema Prudincu jer nije bilo niti jednog alternativnog rješenja. Kontejneri pred kućama bili su prepuni smeća i počelo je smrdjeti, a građani više nisu znali što učiniti sa svojim otpadom. Uz to je postojala opasnost eksplozije metana stvorenog u koloni kamiona pred ulazom na odlagalište. Političari su se prepucavali preko medija, a građani su bili uplašeni mogućnošću da dožive ono što je grad Napulj doživio nekoliko godina ranije. Mnogi smatraju da je javno upozorenje (Hrvatski zavod za javno zdravstvo – Služba za toksikologiju) o mogućim eksplozijama metana u kamionima natjeralo Jakuševčane na popuštanje, ali naravno da ne znamo što se zapravo događalo na brojnim tajnim pregovorima. U svakom slučaju na dan upozorenja je postignut dogovor između gradonačelnika i Jakuševčana o prekidu blokade bez obzira što obećanja grada nisu bila nimalo sigurna jer ih je trebala odobriti skupština sukobljena s gradonačelnikom. U svakom slučaju problem neće biti riješen mirenjem gradskih vlasti s Jakuševčanima. Naravno da postoji alternativno rješenje problema, ali potrebne su godine da se izgrade potrebna postrojenja poput sortirnice otpada i najavljivane spalionice, a do 2018. nije nam ostalo puno vremena.
prof. dr. sc. Franjo Plavšić