Mislim da je ono što piše u naslovu točno iako neki poput mene ne uživaju u tom okusu. Više volim druge okuse i zapravo nisam osoba kompetentna pisati o slatkoći. I neću pisati o slatkoći, ali mogu kao nezavisna osoba reći ponešto o događajima vezanima za taj ljudski užitak (možda i neke životinje vole slatko). Sasvim je predvidljivo i razumno da se na tom okusu pokuša zaraditi prodajući ljudima svakakve slatke proizvode. Tako je bilo od vremena dok je led okivao veći dio sjevernog dijela našeg planeta i tako će biti u budućnosti. Ključno sladilo bio je med, ali ga nije bilo moguće dovoljno proizvesti. Bio je prirodno sladilo kao i voće puno različitih šećera. Međutim, zadnjih stotinu godina ili nešto više javljaju se problemi pojavom industrijskih sladila. Šećer ili saharoza po svojoj cijeni postao je dostupan skoro svim građanima pa se trošio neumjereno za zaslađivanje brojnih namirnica. Prvo se pokazalo da šećer šteti brojnim osobama s dijagnozom dijabetesa. Vrlo brzo se pokazalo da taj isti šećer može unatoč svog dobrog okusa izazvati svakakve nezgodne nuspojave, a povećana tjelesna težina zbog uživanja u slasticama postala je noćna mora mnogim ljudima, a osobito ženama. Stanje se izrazito zakompliciralo zbog činjenice da su najednom ljudi prestali ljubiti punašne osobe i sve su više mršavi postajali predmet čežnje sa seksualnog stajališta. Uz to su liječnici već početkom 20. stoljeća počeli tvrditi kako prekomjerna tjelesna težina skraćuje životnu dob i uzrok je bezbrojnim bolestima. Došlo je vrijeme za izbor manje opasnih sladila, bilo umjetnih bilo prirodnog podrijetla.
Zanimljivo je da je dobar broj umjetnih sladila otkriven zahvaljujući pomanjkanju osobne higijene (npr. pranje ruku prije jela) pa toj mani možemo puno toga zahvaliti. Mislim na saharin (1878.), ciklaminsku kiselinu (1937.) i aspartam (1967.). Sintetski kemičari, kada bi jeli, obrok bi stavljali kako na kućni, tako i na laboratorijski namještaj. Nisu radili razliku, a sasvim sigurno nisu baš redovito ni ruke prali. Taj nedostatak osobne higijene doveo je do važnih otkrića, ali zbog toga ne treba zagovarati takvo ponašanje. Tijekom 20. stoljeća povećavao se broj umjetnih ili prirodnih sladila na tržištu, a bitke za plasman počele su već pedesetih. Apsolutna većina novih sladila zadovoljavala su ključne kriterije. Mogli su ih slobodno uzimati dijabetičari, a nisu navodno uzrokovali debljanje kod prekomjernog uživanja slastica. Tržište je bilo neizmjerno veliko jer su se sladila mogla koristiti na stotine načina. Sjećam se sedamdesetih godina i japanskih patenata za pripravu različitih jela i pića na bazi dodanog aspartama. Svi su bili gladni za novim sladilima i vjerojatno su mogli dobro zarađivati plasirajući ih na tržište. Neka vas ne zbuni činjenica da su današnja sladila prilično jeftina i da npr. uz kavu u restoranu možete birati koje ćete sladilo koristiti i u kojoj količini. Važno je bilo ostvariti veliki promet (veliki promet-velika zarada), a konkurencija je rasla iz dana u dan. Promet se najbolje mogao povećati diskreditiranjem i uklanjanjem s tržišta konkurentskih sladila. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća počeli su prljavi ratovi na tom području slični onima vezanim za kozmetiku i lijekove. Nažalost, u tu bitku su se uključili brojni ljudi, čak iz znanosti i pseudoznanosti. Danas čovjeku više uopće nije jasno zbog čega neka skupina ljudi napada ovo i brani ono sladilo. Nije sve u novcu i ponekad ideološki razlozi budu osnova za bitke, kao npr. kod ideoloških toksikologa kao promicatelja ekstrakta bezazlene biljke stevia. «Veliki» prorok je rekao da je aspartam silno opasan i o tome se više nema razloga raspravljati. Vjera prije svega! Obični građanin više ne zna kome bi vjerovao jer omraženo sladilo za neku interesnu skupinu ima brojne štetne učinke i onda ga je najbolje izbaciti iz prehrane. Bitke se uglavnom vode preko sredstava javnog priopćavanja i onda je logično da ljudi prihvaćaju tvrdnje velikih autoriteta bez pokrića.
Veliku ulogu u stvaranju zbrke imala je regulatorna toksikologija u važnim državama jer nije na vrijeme donijela jasne propise o ispitivanju aditiva hrani. Cirkus je počeo s ciklaminskom kiselinom 1966. Ona je otkrivena kao sladilo još 1937. zbog izostanka higijene u sveučilišnom laboratoriju u Illinoisu-u, a 1950. su stavljeni njezini preparati na tržište u Americi. Osvanuo je 1966. loš rad o tome da bakterije u probavnom sustavu mogu metabolizirati ciklamate u navodno karcinogeni cikloheksilamin, a na štakorima je uz vrlo visoke doze tog metabolita dokazana pojava raka mokraćnog mjehura. FDA (Food and Drug Administration) je brzopleto donijela zabranu stavljanja u promet ciklamata u SAD, a slijedila ju je Velika Britanija. Kasnije se ispostavilo da cikloheksilamin uopće nije karcinogen niti jedne kategorije, a dokazana je nesigurna reproduktivna otrovnost kategorije III. Dakle, ništa naročito. Velika Britanija je povukla zabranu, a većina zemalja svijeta je nikad nije ni uvela. Međutim, ciklamati su se smatrali izrazito «opasnom kemikalijom» i danas se mnogi ustručavaju koristiti ih kao sladilo. Amerikanci nikad nisu povukli zabranu za ciklamate. Međutim, morali su je povući za ekstrakte stevie. Ekstrakt stevie se sastoji iz nekoliko glikozida (npr. steviozid, rebaudisoid i duklozid). Slađi je od šećera oko 300 puta i nema niti jednu od loših osobina uobičajene saharoze. Međutim, 1985. je objavljena studija u kojoj se tvrdi kako je ekstrakt mutagen. Unatoč tome što su podaci bili izrazito nesigurni, FDA je donijela u SAD zabranu korištenja ovog sladila 1990. Ni jedna druga država svijeta se nije pridružila ovoj zabrani, a Amerikanci su je morali povući 2008. godine. Obavljena su brojna ispitivanja mutagenosti i karcinogenosti, ali većina studija nije potvrdila podatke iz 1985. Moglo bi se reći kako su ekstrakti stevie blagi mutageni kao i većina poznatih tvari, bilo one prirodne ili sintetske. Moglo bi se reći da je mutageno skoro sve na ovom svijetu, ako se primjeni prikladan model, pa čak i kuhinjska sol. Naravno da su u opsežnim istraživanjima nađeni svakakvi učinci, pa npr. i takvi da bi ekstrakt mogao biti dobar za snižavanje krvnog tlaka. Ono zbog čega posebno spominjem steviu su stavovi ideoloških toksikologa. Od početka su podržavali steviu, bez obzira na podatke o njezinoj mutagenosti, a napadaju druga sladila poput aspartama unatoč znanstvenih dokaza da nema opasnih štetnih učinaka (npr. mutagenost ili karcinogenost). Što li se krije iza toga? Nemam ništa protiv stevie niti imam išta za ili protiv drugih sladila, ali ne prihvaćam paušalno hvaljenje jednog ili napade na drugo sladilo.
Moglo bi se pisati i o acesulfamu, saharinu, neotamu ili drugim sladilima koji su svi bez dovoljnih dokaza napadani, ali mi se čini da je aspartam pravi primjer za pokazivanje ideološke netrpeljivosti. Radi se o jednostavnom L-aspartil-fenilalanin metil esteru. Sadrži dvije uobičajene amino kiseline esterificirane metanolom. Ništa naročito! Prvi udari su došli prije petnaestak godina tvrdnjama kako aspartam izaziva kod dijabetičara gangrene i slijepilo. Javljala se predstavnica ideoloških toksikologa u svim medijima s rečenim tvrdnjama unatoč toga što je svakom jasno da se kod dijabetičara bez obzira na uzimanje ovog ili onog sladila bolest često razvija u rečenom smjeru. Uspjeli su utjerati strah u kosti brojnim ljudima i vjerojatno napravili velike štete proizvođačima aspartama kao i bolesnicima, a zapravo nisu bili jasni njihovi motivi napada. Kasnije su odustali od priče o gangrenama i sljepilu, ali su se okrenuli prema karcinogenosti. Metabolizmom aspartama nastaju prirodne aminokiseline i metanol, pa se onda bitka okrenula protiv metanola. Naime, on se sasvim sigurno metabolizira u formaldehid koji je kod otrovanja metanolom ključni činitelj oštećenja očnog živca. Oni su se dohvatili karcinogenosti tog produkta ne uvažavajući neke osnovne činjenice. Formaldehid je karcinogen kategorije III., što znači da niti na životinjskom modelu niti kod ljudi nije dokazano da je karcinogen, a jedino je dokazana njegova mutagenost na nekim bakterijskim modelima. Još gore je to što se formaldehid prirodno nalazi u svim mogućim prehrambenim proizvodima (npr. jabuke do 22 mg/kg, luk 35 mg/kg, koleraba 22 mg/kg, rajčica 20 mg/kg itd, itd.). Jedna tabletica aspartama od nekih 20 mg daje maksimalno 3 mg formaldehida, pa vi sad odgovorite unosite li dnevno više formaldehida uživanjem u voću ili napicima zaslađenima aspartamom. Naravno da ga unosimo i zrakom (npr. iz iverice ili u brojnim laboratorijima). Epidemiološka istraživanja radnika izloženih formaldehidu, najučinkovitijim putem preko zraka, pokazuju da nikad nisu izazvali rak, ali izazivaju kožnu preosjetljivost. Kožnu preosjetljivost ne trebate očekivati kad pijete voćni sok zaslađen aspartamom. Nerado branim bilo koje sladilo, ali činjenica je da za aspartam iz hrane nema dokaza o velikoj štetnosti.
Zapravo se mora reći da niti jedno od umjetnih ili prirodnih sladila nije opasno, barem ne u onoj mjeri kako to prikazuju ideološki toksikolozi. Ne bih se usudio preporučiti niti osuditi bilo koje od tih sladila, ali svakako bih osudio djelovanje ideoloških toksikologa na promoviranju jednih i zahtjevima za zabranom drugih sladila. U našim vremenima se zaista može posumnjati (ja ne sumnjam u njihovo poštenje) da su zbog ovih ili onih razloga pristali služiti jednoj grupaciji proizvođača sladila, ali možda je ipak stvar u ideologiji i slijeđenju velikih vođa njihove religije.
prof. dr. sc. Franjo Plavšić