Čitamo ovih dana u novinama o pobuni seljaka iz dubrovačkih sela, jer im navodno županija namjerava izraditi priključak vodovoda od cijevi s nepoznatim sadržajem azbesta. Odustala zbog toga županija od izgradnje vodovoda, koji je trebao biti završen o Uskrsa slijedeće 2013. godine. Postavlja se naravno stotine pitanja o ovom slučaju. Točno je da je već prije nekoliko godina zabranjeno stavljanje bilo kakvih proizvoda na bazi azbesta na tržište i više nitko ne bi smio ugrađivati takve cijevi bilo gdje u Hrvatskoj. Međutim, ne može se prostim okom spoznati je li u nekom proizvodu ugrađen azbest ili nije. To se utvrđuje posebnim analizama za što smo mi u Hrvatskoj jako dobro osposobljeni.
Zar nije bilo najjednostavnije poslati uzorke cijevi na analizu u Institut za medicinska istraživanja (IMI), gdje imaju sve certifikate za takve analize? Ne bi bila potrebna nikakva pobuna da se potrošilo malo novca i dobilo od ovlaštene ustanove sigurne nalaze. Moglo se to učiniti i na račun županije, ali nadležni možda nisu znali što im je činiti. Slučaj pokazuje da stanje povjerenja u nadležne institucije nije dobro, ali je problem u tome što se ne zna za normalan put provjere uobičajen u naprednim zemljama svijeta.
Sad se postavlja novo pitanje. Što bi bilo da su zaista u vodovodni priključak stavljene cijevi s nekim sadržajem azbesta. Naglašavam da se više ne bi smjele ugrađivati zbog novih hrvatskih propisa, ali je činjenica da su brojni postojeći vodovodi građeni na bazi cijevi s azbestom. Što azbest u ugrađenim vodovodnim cijevima znači za građane koji iz njih piju vodu? Ako su takve cijevi izrazito opasne za zdravlje potrošača vode onda treba nešto učiniti. To je izrazito logično i pošteno. Treba li dakle prerovati zemlju i maknuti sumnjive cijevi iz našeg okoliša? Odmah treba reći da ne treba. Ne treba plašiti ljude opasnostima koje ne postoje. Azbest nije topljiv u vodi, a bilo bi dobro da jest, jer onda ne bi imali s njim nikakvih problema. Otopili bi sav postojeći azbest u vodi i mirno živjeli bez suvišnih strahova. Azbest je opasan samo ako se udišu njegova vlakna, a progutati ta ista vlakna možete bez straha za svoje zdravlje i živote. Uopće ne branim dugotrajni običaj izrade vodovodnih cijevi na bazi azbesta, ali te cijevi nisu problem dok ih netko ne pokuša izvaditi iz zemlje grubim razbijanjem čekićima ili sličnim alatkama. Naravno da svaki materijal propada i azbestna vlakna iz vodovodnih cijevi se mogu oslobađati i dospijevati u vodu za piće. Tako će azbestna vlakna dospjeti i u vaš sudoper ili kadu, ali ona na taj način ne predstavljaju nikakvu opasnost za ljudsko zdravlje. Slažem se da u budućnosti ne smijemo ugrađivati azbest u vodovodne cijevi, ali se nema razloga bojati zbog onih starih cijevi bogatima manje ili više azbestom. Jedini problem je razgradnja takvih vodovodnih cijevi. Najbolje ih je ne dirati. Ako već hoćete postaviti nove vodovodne cijevi, nemojte dirati one stare azbestne. Neka ostanu u zemlji i nikome neće činiti nikakvo zlo.
Da zaključim, građani iz dubrovačkih sela imaju pravo tražiti vodovodne cijevi izrađene od sasvim neškodljivih materijala, jer je to sukladno hrvatskim i europskim zakonima. Mogu vrlo lako provjeriti od kojeg su materijala građene te sporne cijevi, ali ova poruka je upućena građanima s vodovodnim cijevima s manjim ili većim koncentracijama azbesta ugrađenima u njih. Ti građani se nemaju razloga bojati azbesta iz svojih vodovoda sve dok ne odluče cijevi otkopati i razbiti ih prije zbrinjavanja. Nemojte se bojati baš svega na tom svijetu!
Prof. dr. sc. Franjo Plavši