Prema kemijskim svojstvima aluminij je izrazito stabilan metal i značajnija je tek njegova kemijska reakcija s dušičnom kiselinom, koja je i snažan oksidans. S kiselinama poput razrijeđene klorovodične kiseline (prisutna u želucu) ili slabim kiselinama, poput npr. limunske kiseline iz voća, reakcija je zanemariva. U elementarnom stanju nije topljiv u vodi. Oksidacijom može nastati aluminijev oksid čija je topljivost u vodi 0,0001 mg/100 ml vode. Aluminijev hidroksid je topljiviji u vodi, ali se vrlo slabo apsorbira iz probavnog sustava. Da je to bezopasno govori činjenica o njegovoj primjeni za neutralizaciju probavnih sokova kod čiraša. Oni dnevno uzimaju pripravke s minimalno 1 g aluminijeva hidroksida i nikada nije opisan ni jedan slučaj otrovanja. Istina, neutralizacijom želučanom kiselinom (namjena mu i jest da se smanji kiselost u dijelu probavnog sustava) nastaje u malim količinama aluminijev triklorid. Međutim, niti ta tvar se ne apsorbira u krvotok. Nema pojave naprijed navedenih teških bolesti kod čiraša pod dugotrajnom terapijom antacidima na bazi aluminijevog hidroksida.
Otrovanja aluminijem su bila ranije povezana uz kroničnu hemodijalizu kad je dijalizacijska tekućina bila onečišćena aluminijem iz alumuminijevog sulfata korištenog pri flokulaciji sirove površinske vode koja se koristi za deionizaciju prije priprave dijalizacijske tekućine. Zabilježeno je jedno vrlo ružno iskustvo iz 1995. (slučajevi teške osteoporoze i Alzheimerova bolesti), ali danas kod nas nema šanse da se tako nešto ponovi. Ipak se o otrovanjima aluminijem sa sigurnošću može pisati.
Konačno, preporuča se građanima da ne iskazuju povjerenje takvim zločestim člancima, jer iza svega stoje trgovinski ratovi ili loši/pokvareni istraživači. Ja se osobno ne mislim odreći korištenja alufolije u kuhinji.
prof. dr. sc. Franjo Plavšić