Većina ljudi klimatske promjene povezuje s promjenama temperatura, povišenjem razine mora, mijenjanjem vjetrova, poplavama ili sušama, a zapravo stvar nije jednostavna sa stanovišta toksikologa. Zadnjih stotinjak godina klima se mijenja kako se nije mijenjala od prije nekoliko milenija i neki smatraju kako je završio Holocen (vrijeme iza zadnjeg ledenog doba) i da je nastupio Antropocen (novo doba uvjetovano ljudskim djelovanjem na zemlju). Osnovna polazna pretpostavka je da će se klimatskim promjenama mijenjati staništa brojnih životinjskih, biljnih ili drugih vrsta, a to znači da će se mijenjati okoliš u mnogim krajevima. Dakle, u vaš kraj će dolaziti nove žive vrste, a stare će odlaziti na povoljnija područja. Tako je to bilo kroz milenije prije nas i tako će biti u budućnosti. Isto tako činjenica je da različite žive vrste mogu predstavljati opasnost za čovjeka na različite načine, pa i zato što su otrovne ili su otrovnice. Nisu to samo predviđanja, danas imamo već dovoljno dokaza o seobi otrovnih bića i otrovnica uvjetovanoj promjenama klime. Ima toga toliko mnogo da se je ovaj čas možda dobro posvetiti samo onima iz vode, a postoje dokazi o seobi plijesni ili otrovnih leptira poput monarha.
More je svjetsko i nema nekih oštrih granica između pojedinih područja oceana ili manjih mora. Istina, čovjek svojom plovidbom (npr. balastnim vodama) može prenositi s jedne na drugu stranu svijeta svakakve organizme (obično jednostavne alge), ali ne bi se one mogle priviknuti na tuđa mora da im se tamo ne stvaraju povoljni uvjeti za život. Morski organizmi mogu i sami putovati morima tražeći pogodnije mjesto za svoj napredak i o tome ima dokaza napretek. Svaki čas novine javljaju o tome da su ribari ulovili negdje na južnom Jadranu ribu napuhnjaču ili čak morsku zmiju, što ne mora biti ni istina (npr. našu ribu zubušu često prepoznaju kao morsku zmiju tamo iz Indijskog oceana). Međutim, ne možemo biti mirni.
Prije nekoliko godina u novinama smo čitali kako je jednu časnu Talijanku staru 69 godina pokraj grada Caligarija na Sardiniji usmrtila meduza portugalska galija pristigla iz toplih mora Atlanskog oceana. Umrla je od anafilaktičkog šoka pred rodbinom koja joj nije bila u stanju pomoći. Istina je da su i naše mediteranske meduze znale napraviti veliko zlo, ali nikad nisu bile toliko opasne. Onda se ispostavilo da se na području Mediterana naseljavaju nove jednostanične alge (diflanogelate) koje mogu izazvati brojne probleme ili čak smrt zbog uživanja u školjkama ili ribama koje se hrane tim jednostavnim organizmima. A alge se sve bolje snalaze u ovim našim područjima, često i zbog onečišćenja mora tvarima poput nitrata ili fosfata (poznato cvjetanje mora). Do nedavno smo samo čitali u stranim časopisima o ciguatera toksinu ili o tetrodotoksinu, a sad više nismo sigurni koliko su nam daleko otrovanja takvim tvarima iz našeg čistog Jadrana.
Prvi puta sam se susreo s ciguatera toksinom nakon otrovanja naših mornara tamo negdje u Indoneziji prije 15 ili više godina. Jeli su neku ribu ulovljenu između koraljnih grebena i nakon toga patili mjesecima zbog sporo povlačećih znakova otrovanja. Onda je prije 5 godina došla molba za pomoć našim mornarima, koji su jeli gofove ulovljene u Meksičkom zaljevu, i prvi put sam se počeo brinuti zbog mogućnosti da će nam putovanja u daleke krajeve i trgovina hranom s tim krajevima donijeti probleme otrovanja ciguatera toksinom. Ciguatera toksin proizvodi jedna mikroalga (Gambierdisens Acuminata) koju jedu jednostavniji morski organizmi, a njih pak jedu oni razvijeniji i onda se toksin nakuplja u organizmima predatora poput tune, barakude, gofa, murine itd. Kad tu ribu pojedu ljudi, onda se može očekivati otrovanje. Šok za mene bio je rad u kojem se govori da se ciguatera toksin danas već može naći pri niskim koncentracijama u ribama našeg Mediterana. Sad zapravo nije toliko bitno je li se otrovna alga proširila na ove krajeve ili dolaze ribe već zatrovane ciguatera toksinom. Možda su i ranije ribe Jadrana sadržavale ciguatera toksin, ali nitko ga nije mjerio, ili je to sasvim nova pojava uzrokovana klimatskim promjenama?
Onda su počela učestala izvješća o ulovu čudnih riba u Jadranu poput napuhnjače, četverozupke ili čak ribe fugu. Sve su to ribe iz Indijskog ili Tihog oceana poznate po tome što nakupljaju izrazito opasan otrov tetrodotoksin. Posebno je puno slučajeva otrovanja u Japanu i Koreji jer tamo silno vole te ribe iz vrste tetrodonte. Preživljavanje nakon otrovanja je relativno nisko, a značajka je potpuna paraliza i privremena smrt. Tako se uz tetrodotoksin veže priča o zombijima. Čovjek umre i pokopaju ga, a onda seoski vrač iskopa polumrtvu osobu i pretvori je u potpunog roba. Sigurno je to samo bajka, ali činjenica je da 40% otrovanih ne preživi otrovanje tetrodotoksinom. Obzirom na činjenicu da ove ribe kod nas imaju nekakva tradicionalna imena, smatralo se da su dolazile i ranije u Jadran, ali očito nisu bile krcate tetrodotoksinom. Neće svaka riba u sebi imati tetrodotoksin nego samo one koje su se hranile kontaminiranim algama proizvođačima ovog otrova. Onda sam naletio na članak o desetak mrtvih ribara u Libiji, koji su se pogostili napuhnjačama prije dvije godine. I opet nije jasno jesu li te napuhnjače doplivale iz Indijskog oceana već zatrovane ili se najednom strašna alga pojavila u Mediteranu. U svakom slučaju, ne možemo baš biti sasvim bezbrižni.
Povijest je pokazala da se prije nekoliko tisuća godina u vrijeme Atlanskog razdoblja u Nizozemskoj moglo naći krokodila i drugih zvijeri danas karakterističnih za daleke južne krajeve, a temperatura zraka se zadnje stoljeće u prosjeku penje približavajući se pomalo vrijednostima od prije nekih 6 tisuća godina. Onda nas ne treba čuditi ako se neki živi organizmi iz tih toplih krajeva počnu naseljavati u jadranske uvale. Ne misli se samo na alge nego i opasne živine poput morskih zmija ili one vrlo otrovne hobotnice (Blue-ringed octopus). I nije problem što ćemo mi toksikolozi krenuti u naporno učenje o opasnim živim bićima, nego je puno veći problem što će nam prijetiti nova otrovanja.
prof. dr. sc. Franjo Plavšić