Nezaustavljiva proizvodnja plastike u svijetu eksponencijalno je narasla zadnjih desetljeća, od 1,5 milijuna tona 1950., na 322 milijuna tona 2015. Posljedica proizvodnje plastike i neadekvatnog odlaganja otpada dovela je do onečišćenja okoliša plastikom, što postaje globalni izazov. Bez obzira na izvrsna svojstva plastike i njezinu nezamjenljivost u bilo kojem području djelovanja, prva asocijacija na nju je, nažalost, onečišćenje okoliša. Nije ju lako braniti kada sa svih strana stižu izvještaji o ogromnim količinama plastičnog smeća koje stvara sve veće probleme. Na morskom dnu možemo pronaći ambalažu koja je proizvedena 60-ih, 70-ih godina u netaknutom stanju kakva je bila i onda. Velike su količine odbačene plastike u okolišu pod direktnim utjecajem biotičkih i abiotičkih faktora zbog kojih dolazi do usitnjavanja čestica i nastajanja sitnih čestica plastike, odnosno mikroplastike. Ono što znanstvenike još više zabrinjava je činjenica da morski organizmi s nakupljenom mikroplastikom u organizmu bivaju izlovljavani kako bi se koristili u prehrani ljudi. Na taj način, mikroplastika u morima predstavlja indirektan rizik za različita oboljenja i kod ljudi.
Mikroplastika je naziv za čestice plastike promjera manjega od 5 milimetara. Iako su prvi podaci o plastici tih dimenzija zabilježeni u Sargaškom moru 1972. godine, ovaj se naziv prvi puta koristi 2004. godine. Procjena je da se dnevno po osobi u prirodu ispušta 2,4 mg mikroplastike iz različitih proizvoda. Prema podacima UN-a, u morima se nalazi 51 trilijun čestica mikroplastike, 500 puta više nego što je zvijezda u našoj galaksiji. Istraživanja pokazuju da obrađene otpadne vode na području Europske Unije sadrže mikroplastiku u koncentraciji od 100 čestica po litri.
Dvije su skupine mikroplastike: primarna i sekundarna. Primarna mikroplastika po samom je postanku promjera manjega od 5 milimetara, a sekundarna nastaje usitnjavanjem većih komada plastike. Najčešća vrsta plastičnih polimera su polietilen (oko 50 %) i polipropilen (oko 40 %) i upravo su oni glavni sastojak mikroplastike u morima. Istraživanje provedeno u Japanu pokazalo je da plastika čini 80-85 % smeća na morskome dnu, a prema istraživanju u Portugalu čak je 98 % smeća na plažama plastično. Kad jednom dospije u okoliš, mikroplastiku je veoma teško ukloniti jer se zbog malih dimenzija ne zadržava u sustavima za filtraciju otpadnih voda.
Mikroplastika uglavnom ima manju gustoću od vode i nije biološki razgradljiva, ali u vodenoj sredini mikroorganizmi je koloniziraju i stvaraju biofilm. Nastali biofilm ima važnu ulogu u raspodjeli mikroplastike u vodi jer povećava njezinu gustoću i zbog težine ona tone na dno, gdje se istaloži na sediment. Adsorpcija onečišćujućih tvari na mikroplastiku ovisi o više čimbenika: starosti mikroplastike, blizini onečišćujućih tvari, vrsti mikroplastike i njezinoj molekulskoj strukturi, polarnosti mikroplastike, omjeru površine i volumena mikroplastike te o uvjetima u okolišu. Upravo zbog navedenih svojstava ona predstavlja veliku opasnost za okoliš i žive organizme. Čestice mikroplastike, iako imaju mali promjer, imaju veliku aktivnu površinu i na sebe vežu brojne onečišćujuće tvari, što pridonosi njezinoj toksičnosti. Na površinu mikroplastike adsorbiraju se teški metali, patogeni i organske onečišćujuće tvari poput polikloriranih bifenila (PCB), policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAH) te heksaklorocikloheksana (HCH) i diklorodifenil-trikloroetana (DDT), odnosno pesticida. Takve tvari nakupljaju se u hranidbenom lancu, pa tako na kraju mogu doći i do ljudi. Mehanizmi prijenosa ovih zagađivala i ugradnja u tkiva organizama, kao i mogući negativni utjecaji na čovjekovo zdravlje, još uvijek nisu dovoljno istraženi. Izloženost se može dogoditi gutanjem, udisanjem i dermalnim kontaktom zbog prisutnosti mikroplastike u proizvodima, namirnicama i zraku. U svim biološkim sustavima izloženost mikroplastici može izazvati toksičnost čestica, oksidativni stres, upalne lezije i povećani unos ili translokaciju. Nemogućnost imunološkog sustava da ukloni sintetičke čestice može dovesti do kronične upale i povećati rizik od neoplazije. Nadalje, mikroplastika može otpustiti svoje sastojke, adsorbirane kontaminante i patogene organizme. Unatoč tome, znanje o mikroplastičnoj toksičnosti još uvijek je ograničeno i u velikoj mjeri utječe na koncentraciju izloženosti, svojstva čestica, adsorbirana onečišćenja, tkiva u koja su uključena i osjetljivost pojedinca, koja zahtijevaju daljnja istraživanja.
Mikroplastika ne izaziva akutne fatalne posljedice na žive organizme, ali može uzrokovati kronične posljedice zbog toksičnosti, koja se smatra ključnim problemom u dugotrajnoj izloženosti. Mikroplastika inducira toksične učinke kroz nekoliko mehanizama. Prvo, toksičnost može biti izravno uzrokovana polimernim materijalima koji se koriste za proizvodnju plastičnih proizvoda. Primjerice, polistiren se naširoko koristi u zaštitnim pakiranjima, posudama, bocama i poklopcima, a otkriveno je kako može negativno utjecati na reproduktivnost kod morskih organizama. Prema izvješću UNEP-a iz 2012. godine, mikroplastika u morima i oceanima nepovoljno je utjecala na sposobnost reprodukcije morskih organizama, sposobnost hvatanja plijena, lomljivost kostiju, tjelesnu spremnost o kojoj ovisi njihovo preživljavanje te potraga za hranom traje znatno dulje. Dodatno, mikroplastika može zatvoriti probavni sustav životinja koje ju zamijene za plijen, odnosno hranu, i na taj način uzrokovati njihovo uginuće. Danas 90 % svjetskih morskih ptica ima fragmente plastike u želucu (1960. godine taj je postotak iznosio 5 %), do 2050. taj se broj može povećati na 99 % ako se ne poduzmu mjere za smanjenje unosa plastike u more. Upravo taj podatak daje pretpostavku da će se do 2050. godine u morima i oceanima nalaziti više plastike nego ribe. Desetogodišnje istraživanje glavate želve pokazalo je da je 35 % ispitanih primjeraka u organizam unijelo otpad, koji je u gotovo svakom slučaju bio plastičan. U nekim primjercima pronađeno je do 150 plastičnih fragmenata. Osim toga, kod 18 % tuna i sabljarki pronađen je plastični otpad u želucu, uglavnom celofan i PET, isto kao i kod 17 % crnoustih mačaka (vrsta morskog psa) na Balearskim otocima. Stvarni pokazatelj koliko je voda stvarno onečišćena mikroplastikom su školjkaši. Oni u jednom satu profiltriraju oko dvije litre morske vode, a procjenjuje se da čovjek konzumiranjem školjkaša godišnje u organizam unese oko 11 000 čestica mikroplastike.
Zabrinjavajući podaci dolaze iz utočišta za morske sisavce Pelagos, najvećem zaštićenom području na Mediteranu, smještenom između Italije, Francuske i otoka Sardinije. Analiza biopsija gotovo 100 morskih sisavaca (tri vrste kitova) koji žive u utočištu pokazuju visoku kontaminaciju kitova ftalatima. Općenito, ženke kitova pokazale su manju kontaminaciju od muških, ali samo zato što tijekom dojenja prenose zagađivala na mladunčad. Ftalati su jedna od komponenti plastike koji se obično nalaze u plastičnim folijama za pakiranje, zavjesama za tuširanje, izolacijskim materijalima za električne kablove, lakovima, lijekovima, bojama, itd. Ovi spojevi nalaze se i u kozmetici poput laka za nokte ili kosu, te u parfemima. Prosječna koncentracija di-2-etilheksil ftalata (DEHP – najtoksičnijeg ftalata) pronađenog u suhom tkivu kitova je 1060 μg/kg (koncentracija se smatra visoka iznad 300 μg/kg). Ftalati se smatraju toksičnima i za ljude i životinje, s mogućim štetnim učincima na plodnost i razvoj fetusa. Vjeruje se da uzrokuju endokrine poremećaje, a neki od njih su razvrstani kao karcinogeni.
Rastuća potrošnja plastike, u skladu s njenom postojanom prirodom, vodi k tome da je sve veća izloženost ljudi mikroplastici. Najbolje to vidimo na primjeru pandemije uzrokovano korona virusom, koja je nezamisliva bez zaštitnih maski, dezinfekcijskih maramica, jednokratnih rukavica. Dok nas s jedne strane štite, s druge strane zbog ljudske nepromišljenosti uzrokuju problem. Naime, u svibnju 2020. godine, na Centralnom uređaju za pročišćavanje otpadnih voda grada Zagreba pojavio se problem kada su se na ulaznoj vodi pojavile crne grude. Prizor je bio stravičan. Uzrok oštećenja bile su ogromne, teške nakupine dezinfekcijskih maramica, zaštitnih maski, silikonskih rukavica koje su se omotale oko lamela rešetki i u pumpama. Navedeni materijali su teško razgradivi, ne raspadaju se u vodi. Masovna upotreba jednokratnih zaštitnih sredstava u vrijeme korona virusa svjedoči o problemu u okolišu, kako u kopnenom tako i u vodenom okruženju, i da globalna pandemija nije umanjila izazov povećanju plastičnog zagađenja u okolišu.
PREPORUKE ZA GRAĐANE
• Smanjite korištenje proizvoda načinjenih od plastike za jednokratnu uporabu
• Odaberite proizvode od biorazgradivih ili recikliranih materijala umjesto plastike
• Obratite pozornost na postupke zbrinjavanja otpada i reciklaže u Vašem gradu ili zajednici i RECIKLIRAJTE što je više moguće
• Budite odgovorni građani: tijekom šetnje gradom, šumom, plažom pokupite odbačenu plastiku na odgovarajući način kako bi se upravo izbjeglo onečišćenje plaža i okoliša
• Imajte na umu da plastiku koristimo oko 12 minuta, u okolišu ostaje barem 500 godina, a dio nje ćemo i pojesti
Za kraj nemamo što drugo reći nego citirati jednog od najvećih fizičara svih vremena:
„Čovječe, priroda bez tebe može.
A ti bez nje?
Čovjek pripada prirodi,
a ne priroda čovjeku.
Prirodu nismo naslijedili od naših predaka,
nego smo je posudili od naših unuka.
Više je savršenstva u kaplji vode,
nego u bilo kojem stroju
kojeg je čovjek napravio.“
Albert Einstein