Sportski brandovi često se hvale visoko-tehnološkim sustavima prozračivanja koji prema njihovim tvrdnjama pomiču granice brzog sušenja i dobrog disanja kože, čime opravdavaju visoke cijene dresova i njihovih replika, ali rijetko kad spomenu činjenicu da vas njihova odjeća može otrovati. Ovih su se dana u nekim sredstvima javnog priopćavanja pojavili tekstovi u kojima se piše o opasnim dresovima nekih nogometnih momčadi na Euru.
Prema nalazima BEUC-a (The European Consumer Organisation), organizacije koja predstavlja nacionalna društva za zaštitu potrošača u EU, postoje zabrinjavajuće i često ilegalne količine kemikalija u službenim reprezentativnim dresovima koje izrađuju poznate marke poput Nikea, Adidasa i Pume.
Olovo, teški metal, nađen je u dresovima šest reprezentacija: Španjolske, Njemačke, Ukrajine, Rusije, Francuske i Italije. U dresovima Španjolske i Njemačke koncentracija olova premašila je dozvoljenu granicu postavljenu za proizvode za djecu. Portugalski i nizozemski dresovi uz to sadrže i nikal.
Međutim, mora se spomenuti da je apsorpcija olova preko kože ograničena (obično manja od 1 %). Količina koju se potencijalno može apsorbirati ovim putem ovisi o fizikalnim karakteristikama olova (tj. radi li se o organskom ili anorganskom olovu), te o integritetu kože. Iako se organski olovni spojevi (poput recimo tetraetil olova) mogu apsorbirati putem kože, apsorpcija anorganskog olova uistinu je minimalna.
Nikal se pak relativno dobro apsorbira putem kože. No, na sreću ljudska su tijela evoluirala mehanizme za metabolizam manjih količina ovog metala. Većina nikla iz krvotoka otklanja se u bubrezima i izlučuje iz tijela putem urina. Ipak, najčešći zdravstveni problemi vezani uz nikal su alergijske reakcije prilikom čestog rukovanja proizvodima koji ga sadrže. Oko 10 % populacije ima genetsku predispoziciju na kontaktni dermatitis zbog nikla. Prisutnost znoja bi čak mogla pogoršati reakciju, jer znoj omogućuje lakšu apsorpciju metalnih iona preko kožne barijere. Kad se jednom apsorbira, nikal se može vezati s nekim od proteina u organizmu. Imunološki sustav ne prepoznaje takav nikal-proteinski kompleks što može dovesti do imunološke reakcije. Iako je kožni osip na mjestu dodira najčešća posljedica takvih reakcija, postoje zabilježeni slučajevi napadaja astme prilikom jačih akutnih izlaganja.
Probleme vezane uz metale ovdje je moguće dodatno produbiti; naime, metali i njihovi oksidi mogu se koristiti u obliku nanočestica koji obuhvaćaju veliki dio rapidno rastućeg nanotehnološkog tržišta. Nanočestice su rađene iz brojnih metala, uključujući zlato, srebro, bakar, nikal, kobalt, cink i titan. Upravo se pojedine ovakve nanočestice naširoko upotrebljavaju za bakteriocidne svrhe, te za filtraciju zraka i tekućina. Nanočestice srebra su se već uspješno koristile u proizvodnji odjeće otporne na mrlje i mirise. Topljivi oblici ovih metala mogu biti štetni i za okoliš i na ljudsko zdravlje, iz čega se da naslutiti da bi i nanočestični oblici mogli pokazivati određene toksikološke učinke. Iako postoje regulative koje ograničavaju korištenje otopljenih metala, još uvijek nije potpuno jasno da li su one prikladne i za nanočestice tih metala koje bi mogle uzrokovati kvantitativnu ili mehanički različitu toksičnost.
NANOČESTICE
Primjena nanočestica u tekstilnoj industriji danas je izrazito česta. Različite nanočestice s različitim namjerama vrlo složenim postupcima se dodaju u vlakna ili na površinu tekstilnog predmeta. Izabrane nanočestice se dodaju kao baktericidna sredstva, sredstva za samočišćenje, sredstva za zaštitu od UV zračenja, sredstva za zaštitu od prokišnjavanja itd. Logično je bilo očekivati obradu dresova sportaša različitim nanočesticama metala ili njihovih netopljivih oksida, no pitanje je koliko su tako obrađeni odjevni predmeti opasni za zdravlje.
Nažalost, izrazito je malo podataka o štetnim učincima za zdravlje. Nanočestice su netopljive u vodi te je po logici starog načina razmišljanja u toksikologiji izrazito mala šansa njihove apsorpcije i prelaska u krvotok. Međutim, nanočestice su po mnogo čemu možda novo agregatno stanje i sasvim se drugačije ponašaju nego čvrste tvari prosječne veličine (od mikrometra na više). Činjenica je da u svom obliku mogu prodirati kroz tjelesne barijere jer su manje promjerom od brojnih normalnih sastojaka našeg organizma (npr. hemoglobina). Toksikolozi još uvijek nemaju standardizirane metode ispitivanja opasnih svojstava nanočestica, a nanotehnologija napreduje divovskim koracima plasirajući na tržište stalno nove i nove proizvode. Nemamo dokaza da bi nanočestice ove ili one vrste mogle izazvati neke brze ili spore štetne učinke, ali mnogi se boje budućnosti zbog moguće sveopće kontaminacije takvim materijalima. Imamo izrazito negativna iskustva uzrokovana našim neznanjem i nepoznavanjem svojstava često korištenih korisnih tvari. Spomenimo tek azbest koji se nekontrolirano koristio na svim mogućim mjestima – nismo znali da su vlakna različitih azbesta izrazito karcinogena. Rak se javljao s odgodom od 20 ili 30 godina nakon prvog izlaganja takvim vlaknima. Pale su brojne žrtve prije nego što su toksikolozi dokazali njegova karcinogena svojstva. Na počecima širokog korištenja azbesta prije nekih stotinjak godina nitko nije ni pomišljao da bi moglo biti štetnih učinaka tog tako inertnog materijala. To iskustvo plaši mnoge stručnjake, posebno sada, u trenutku dramatičnog porasta korištenja nanočestica svih mogućih vrsta na svakom mogućem mjestu, od kozmetike do građevinarstva ili medicine.
Novinske napise o zdravstveno neispravnim dresovima sportaša na Euru možemo prihvatiti ovako ili onako. Činjenica je da ne postoje MDK (maksimalno dopuštene koncentracije) za nanočestice u bilo kojem materijalu, od sredstava za sunčanje do lijekova. Tada ni podaci o povišenim koncentracijama nikla ili nekog drugog metala u dresovima sportaša ne znače skoro ništa. Možda je to opasno, a možda i nije. Međutim, činjenica da koristimo različite preparate na bazi nanočestica na svim mogućim mjestima (npr. za sprječavanje zamagljenja stakla u automobilu, ili za dezinfekciju vode prilikom tuširanja u kadi) treba potaknuti toksikologe na djelovanje. Nije dobro da tehnologija nanočestica napreduje divovskim koracima, a nanotoksikologija stoji u mjestu. Iako nemamo podataka o štetnosti tih materijala, imamo pravo na sumnju.
NOSITE IH SAMO PONEKAD
BEUC se zalaže da se novi poljski dresovi potpuno zabrane jer sadrže prevelike koncentracije organokositrenih spojeva, u svrhu uklanjanja mirisa znoja. Iako nisu poznati štetni učinci kositra ili njegovih anorganskih soli u dodiru s kožom, a njihova je apsorpcija minimalna, određeni organokositreni spojevi mogu dobro prolaziti kroz kožu i dovoditi do nadraživanja i različitih sistemskih učinaka, pa čak i štetnog djelovanja na živčani sustav.
Dresovi Španjolske i Italije pak sadrže nonilfenol, kemikaliju koja se smatra endokrinim disruptorom. Nonilfenol, osim što je vrlo otrovan za vodeni okoliš, ima sposobnost oponašanja estrogena što dovodi do poremećaja hormona u pogođenim organizmima. Taj učinak je slab jer nonilfenol nije strukturalno vrlo sličan estradiolu, ali u većim koncentracijama razine nonilfenola mogu biti dostatno visoke da kompenziraju za te razlike.
Ovakvi su nalazi nažalost podsjetnik da europsko kemijsko zakonodavstvo nije sposobno zabranjivati uporabu opasnih kemikalija u potrošačkim proizvodima. Skorašnji pregled REACH uredbe nastojati će stati na kraj učincima ‘kemijskih koktela’ i ograničiti uporabu endokrinih disruptora u EU.
Što raditi do onda? Jesu li hrvatski reprezentativci i mi, njihovi navijači, sigurni? Srna, Ronaldo, Modrić i ostali Vatreni igrat će u sportskoj odjeći proizvođača Nike. Iako naši kockasti dresovi nisu bili među onima testiranima, četiri od devet testiranih potječu iz tvornice branda Nike. Ipak, njihov je glasnogovornik izjavio da je ‘Nike među najstrožim proizvođačima kada se radi o standardima u industriji obuće, odjeće i opreme u domeni korištenja tvari s ograničenom uporabom.’ Slijedom toga, Nike je već zatražio detaljne podatke od BEUC-a kako bi u potpunosti mogli istražiti njihove tvrdnje.
Trebamo li ipak, za svaki slučaj, spaliti repliku dresa koja vrijedi gotovo 700 kuna? Zasigurno ne! Spaljivanje ovih ‘opasnih’ majica bi nesumnjivo omogućilo otrovima da dospiju u zrak, a mogli biste se suočiti i s ponekom optužbom za izdaju.
Ne treba paničariti ukoliko ste vlasnik nekog od spomenutih dresova, samo vam želimo poručiti da ga ne nosite baš svakoga dana, cijelog dana.
Saša Đurašević, dipl. ing. i prof. dr. sc. Franjo Plavšić