Zadnjih desetljeća je analitička kemija doživjela fascinantan napredak kakav su mogli predvidjeti samo veliki vizionari. Dakako, ja osobno sam ostao zaprepašten. Nije to naravno ono što se prikazuje u tako popularnim serijama o forenzičarima, gdje stručnjak stavi uzorak u nekakav instrument i stisne gumb, a računalo mu za 5 minuta ili manje da odgovore na sva pitanja. I dalje je kemijska analiza težak i dugotrajan postupak, ali mogućnosti analitike su povećane u nevjerojatnoj mjeri. Za mene osobno su ključne dvije mogućnosti. Osjetljivost analitičkih postupaka dramatično je povećana i danas je moguće odrediti koncentracije u fg/ml ili čak nižima, što pruža goleme prednosti u različitim područjima. Druga velika prednost se odnosi na prepoznavanje.
Napretkom u tehnikama prepoznavanja (npr. spektrometrija masa, Fourrier IR transformirana spektroskopija, plazma emisiona spektroskopija itd.), danas s velikom sigurnošću možemo utvrditi točnu strukturu tvari prisutne u nekom nama zanimljivom materijalu. Pametnom to može koristiti na bezbroj načina, ali budala zbog toga može imati samo štete. Javlja se naravno problem tumačenja nalaza iz modernog analitičkog laboratorija. Što znači nalaz 5 fg/l tvari u nekom materijalu? Kad sam prije skoro 40 godina počeo, prvi u tadašnjoj državi, mjeriti koncentracije problematičnih lijekova u krvi pacijenata radi individualizacije terapije, moj prijatelj klinički farmakolog je rekao da su svi moji rezultati besmisleni za liječnika koji ne zna zbog čega je tražio analizu. Bio je potpuno u pravu, a do danas se stanje nije promijenilo. Možete primjenom modernih analitičkih metoda otkriti ili izmjeriti precizno različite tvari u različitim materijalima, a da od toga nitko nema nikakve koristi, ako nije u stanju objasniti nalaz.
Dapače, možete lošom interpretacijom učiniti goleme štete, posebno na području uznemiravanja građana. Tipičan primjer se odnosi na tumačenje nalaza određenih tvari u kanalizaciji ili u površinskim vodama. Samo kao primjer navodim praćenje sredstava ovisnosti u kanalizacijskim vodama neposredno prije uređaja za njihovo pročišćavanje. Osnovna ideja je bila jako dobra. Mjerenjem koncentracija sredstava ovisnosti može se relativno dobro otkriti koje droge građani trenutno zloupotrebljavaju, a onda se time olakšava rad policiji i zdravstvu u borbi protiv ovisnosti i «dilera» droga. Nema nikakvih primjedbi na ciljeve ovakvih programa, a jedan od njih se odvijao ili se još uvijek odvija u gradu Zagrebu. Problemi nastupaju kad se nalaza dohvate nekompetentne osobe, a pravi primjer je tumačenje praćenja lijekova u kanalizaciji i površinskim vodama ili čak vodi za piće naše planete.
Potpuno je sigurno da silni lijekovi potrošeni kod bolesnih ili zdravih ljudi odnosno domaćih životinja moraju negdje završiti, jer u organizmima neće vječno ostati. Naravno da završavaju u okolišu, a posve je svejedno hoće li to biti izravno izbacivanje u okoliš ili preko gradske kanalizacije. Nisu to male količine lijekova, ali nemaju sve zemlje precizne podatke. Nijemci su na kraju milenija trošili godišnje 105 t indometacina, 80 t karbamazepina, 75 t ibuprofena itd., istina raspršeno diljem velike zemlje. U Hrvatskoj su te količine dvadesetak puta manje, ako zaključujemo prema broju stanovnika države, ali opet je to sve skupa puno. Lijekovi se dijelom izlučuju nepromijenjeni mokraćom ili stolicom, a dijelom u obliku metabolita. U dobro uređenim gradovima će lijekovi i njihovi metaboliti završiti u kanalizaciji, a onda će nakon pročišćavanja ili bez njega završiti u rijekama ili drugim površinskim vodama. Dakle, radi se o dodatnom opterećenju okoliša. Znanstvenici su se još prije dvadesetak godina zainteresirali za problem uvažavajući činjenicu da su današnji lijekovi često tvari sa snažnim učincima na različite zemaljske organizme. Vremenom je bilo sve više znanstvenih i stručnih radova s temom mogućeg utjecaja ostataka lijekova na zdravlje čovjeka i bića iz okoliša. Danas je stvorena zbrka vezana uz rečenu temu, a znanstvenici i građani su se podijelili u blokove obzirom na mišljenje o tome što opće onečišćenje lijekovima donosi čovjeku. Kod toga se mora snažno naglasiti djelovanje analitičara, koji svojim moćnim metodama danas uspješno dokazuju tragove lijekova u koncentracijama pg/l ili fg/l, a uskoro će biti u stanju dokazati koncentracije u atogramima. Ključno je pitanje što njihovi nalazi zapravo znače u pogledu ugroženosti bioloških vrsta na planeti zemlji.
Svatko od nas ipak selektivno bira literaturu, pa se meni može prigovoriti što sam izabrao jedan rad iz Njemačke (Thomas A. Ternes. Occurence of Drugs in German Sewage Treatment Plants and Rivers. Wat. Res. 1998: 3245-3260: 11). Autor je izabrao lijekove koji se koriste u najvećim količinama diljem njegove države i onda mjerio njihove koncentracije u kolektorima prije pročišćavanja kanalizacijskih voda te u rijekama. Našao je da se pročišćavanjem samo u slučaju nekih lijekova smanjuju njihove koncentracije prije ispuštanja u vodotokove, a kod drugih pak sustav pročišćavanja nije uspješan. Puno je važnije kakvi su nalazi takvih lijekova u vodotokovima nizvodno od velikih njemačkih gradova. Nalazi su bili očekivani obzirom na velika razrjeđenja uzrokovana protokom površinskih voda u koje se ulijevaju pročišćene ili nepročišćene kanalizacijske vode. Red veličine koncentracija više desetaka lijekova je bio u području ng/l (nanogram je milijarditi dio grama). Najviše su našli bezafibrata kao regulatora lipida (350 ng/l), antireumatika diklofenaka ( 50 ng/l), analgetika acetilsalicilne kiseline (100 ng/l) itd. Učinkovite doze ovih lijekova su zapravo u području miligrama ili grama (dakle milijun ili milijardu puta veće od onog što se našlo u litri površinskih voda), pa je logično da na ljudsko zdravlje tako onečišćene vode ne mogu djelovati. Nema apsolutno nikakvih dokaza da bi tako niske koncentracije mogle djelovati niti na organizme iz okoliša.
Naravno da nisu svi lijekovi jednaki, pa su ideološki toksikolozi zanemarili podatke o najviše korištenim lijekovima i fokusirali se na one s posebnim djelovanjima. Na listi njihovih prioriteta su se našli lijekovi ili sredstva s djelovanjem na endokrine funkcije. Obzirom na njihovu čvrstu vezu s vjerskim zajednicama nije čudo što su se obrušili na oralne kontraceptive tvrdeći da mogu uzrokovati hormonski kaos u organizmima koji žive u vodi. Točno je da neke žene uzimaju oralne kontraceptive i onda njih i njihove metabolite šalju u kanalizaciju. Koncentracije takvih tvari su izrazito niske u kanalizaciji i površinskim vodama (pg/l), ali ideološki toksikolozi smatraju da doza nije važna, pa onda i najmanja koncentracija kontraceptiva može dovesti do propasti okoliša i ljudi. Kod toga je naravno nebitno što «grješne» žene na kontraceptivima ne umiru od raka uz relativno visoke doze iako znaju imati nuspojave. Ideološki toksikolozi uspijevaju kod mnogih žena pobuditi osjećaj krivnje zbog ugrožavanja života na zemlji i zbog njihove odluke da uživaju besramno u seksu bez opasnosti da zatrudne. Potrudio sam se i ja malo analizirati podatke, koji baš neće ići u prilog ideološkim toksikolozima. Ograničio sam se na ključni ženski spolni hormon estradiol, koji ljudsko tijelo proizvodi u većim ili manjim količinama ovisno o spolu, dobi i drugim činiteljima (npr. period menstrualnog ciklusa). Postavio sam si kod toga brojna ograničenja i isključio iz računice sve osim žena u reproduktivnoj dobi (dakle bez DJEVOJČICA, muškaraca ili žena u menopauzi koje u terapiji uzimaju estradiol). Prema literaturnim podacima, reproduktivna žena prosječno dnevno mokraćom izlučuje oko 100 ng estradiola i on odlazi u okoliš. Ako pretpostavim da u Zagrebu živi oko 200000 žena sposobnih za reprodukciju onda one dnevno izlučuju u kanalizaciju oko 20 g estradiola. Godišnje je to čak 7 t hormona, koji navodno može izazvati svakakve štete u okolišu, a posebno bi mogao izazivati endokrinu disrupciju kod mnogih vodenih organizama poput npr. riba ili žaba. Naravno da nema dokaza o negativnim utjecajima mokrenja građana Zagreba, ali ideološki toksikolozi nisu ni pokušali tako nešto utvrditi. Oni su paljbu okrenuli prema antibebi pilulama, plastici s bisfenolom A itd. Sve je to prema estradiolu slabo i neučinkovito (npr. bisfenol A se veže na estradiolske receptore 8000 puta slabije od estradiola).
Zaključujem da se radi o praznim puškama, a estrogenska priča je također besmislena. Više bi se trebali bojati normalnih ljudskih izlučevina nego onih s ostacima lijekova ili strašnih antibebi pilula. Uostalom, Hrvatice koriste relativno rijetko antibebi pilule, pa je problem njihova izlučivanja u okoliš minoran kod nas. Nisam pobornik uporabe antibebi pilula zbog mogućih nuspojava, ali su mi one prihvatljivije od problema neželjene trudnoće.
Prof. dr. sc. Franjo Plavšić