Pišem ovaj tekst zbog opće zabrinutosti znanstvenika stanjem u znanstvenoj i stručnoj publicistici, a posebno zbog odjeka takvih radova u javnosti. Stvorena je zbrka. Uopće nije važno što su neki falsifikatori ili krivi tumači znanstvenih činjenica postigli ugled u javnosti jer puno je značajnije što se na taj način građani, pa i mladi znanstvenici, sasvim krivo usmjeravaju. Ono što ponekad većina građana smatra znanstveno utvrđenim činjenicama su zapravo laži. Pseudoznanost u javnosti sve više potiskuje pravu znanost.
Oduvijek su neki znanstvenici pogrešno postavljali svoje teze, krivo obavljali pokuse ili izvodili krive zaključke iz svojih rezultata. I lagali su da potkrijepe svoje pretpostavke. Jedino se danas sve to razmahalo zbog brojnih razloga, o kojima će biti ponešto rečeno kasnije.
Ono što danas imamo u publicistici jest:
-izvrsni radovi (u relativnoj ili čak apsolutnoj manjini).
-oponašanje, ponavljanje ili čak prepisivanje tuđih radova.
-pseudoznanstveni pristup bez dovoljnih dokaza i s rezultatima temeljenim na sumnjivim metodama.
-čiste laži ili krivi zaključci.
Mnogi su znanstvenici pisali o ovom problemu, a ocem kriticizma znanosti smatraju Karl R. Popper-a iz 1934 (Logik der Forschung) i 1963. (Popper, K. R. (1994). “Zwei Bedeutungen von Falsifizierbarkeit[Two meanings of falsifiability]”. In Seiffert, H.; Radnitzky, G..Handlexikon der Wissenschaftstheorie. München: Deutscher Taschenbuch Verlag. pp. 82–85. ISBN 3-423-04586-8.). On je pisao najviše o falsifikatima nazivajući svoju poziciju kritičkim racionalizmom, ali javljaju se i drugi (npr. August Weismann: Über die Berechtigung der Darwin’schen Theorie. Leipzig 1868) kritizirajući ne samo falsifikate nego i ono što nazivamo pseudoznanost (false science). Više o tome svatko može saznati pregledom interneta, npr. s ključnim riječima: «false science» ili «science falsification». Zadnjih su se desetljeća neki znanstvenici posvetili ovim zastranjivanjima želeći procijeniti stanje zbog namjere njegovog popravljanja. Naprosto nije moguće pregledavati stotine tisuća znanstvenih ili «znanstvenih» časopisa, pa je većina znanstvenika pozornost posvetila onim najuglednijima. Ima ih stotinjak iz svih područja znanosti, od prirodnih do humanističkih. To je samo djelić razbuktale znanstvene i stručne publicistike, a naravno da nitko nije posvetio posebnu pozornost pseudoznanosti. Unatoč strogim recenzijama u uglednim časopisima, procjenjuje se da se u njima objavljuje 1,4-4,5% izmišljenih, ili krivo interpretiranih rezultata. U onoj većini od 99% ili više svjetskih radova stanje sigurno ne može biti bolje, pa neki autori pretpostavljaju kako se u svjetskoj znanstvenoj ili stručnoj literaturi pojavljuje više od 50% krivotvorina. Skandala je do sad bilo napretek. Nitko nije imao vremena istraživati učestalost oponašanja, ponavljanja ili prepisivanja radova, pa o tome ovdje neće biti govora. Ipak treba upozoriti na učestale prepisivačke skandale u ovom području (čak magisteriji ili doktorati) kako kod nas tako i u naprednijim zemljama svijeta.
Nitko ne može tvrditi da se u pseudoznanstvenim časopisima ne mogu pojaviti izvrsni radovi, ali u većini slučajeva su to radovi bez kvalitete. Smatra se da se danas u svijetu na krilima New Age pokreta objavljuje više radova iz područja pseudoznanosti nego iz područja priznate znanosti. Međutim, New Age se sve više gura u priznate znanstvene časopise.
Ključni problem je u tome što brojni znanstvenici ili pseudoznanstvenici ne znaju ocijeniti radove koje čitaju. Ili možda neće. Primjerice, pripadnici pokreta ideološke toksikologije priznaju samo radove, koji govore u prilog njihovih teza. I to je razumljivo, jer svatko ima pravo braniti svoje teze, pa makar to bilo protivno zdravom razumu. Ključni problem je u nastaloj zbrci. Prenositelji novih sumnjivih saznanja su vrlo agresivni i imaju Internet na raspolaganju, a znaju ga i dobro koristiti. Ne mogu oni svojim istupima djelovati na ozbiljne znanstvenike, ali imaju utjecaja na relativno slabo školovane građane. Oni stvaraju javno mnijenje uz veliku pomoć novinara, a političari ih zbog razumljivih razloga slušaju. Glas pravih znanstvenika ne dopire u javnost. Osnivaju se različiti pokreti (uglavnom New Age) s većim ili manjim utjecajem na zbivanja, a mogu odvesti cijele zajednice u slijepe ulice. Znanstvenici ne znaju kako se tome suprotstaviti.
Trebalo bi prvo pronaći razloge zbog kojih smo se našli u ovakvom stanju kakvom jesmo. Za falsifikate, oponašanje ili prepisivanje jasan je ključni razlog među regularnim znanstvenicima. Napredovanje ili održavanje! Profesionalni znanstvenici moraju ispuniti strogo propisane norme o broju znanstvenih i stručnih radova, udžbenika za studente, kongresnih priopćenja itd. Inače gube radno mjesto. Nekima to nije lako zbog ovih ili onih razloga, pa se onda falsificira, prepisuje ili ponavlja tuđe rezultate. To bi se moglo i razumjeti, jer spašava se vlastita koža – istina nepošteno. Međutim, neki od njih kreću protiv znanosti pretjerujući u svojim aktivnostima, a dio njih se okreće pseudoznanosti. I kod nas to postaje zabrinjavajuće. Sve je to naravno znanstveni otpad, ali njihovi radovi ponekad dobivaju veliki odjek u javnosti. Tiskaju i knjige za narod, a kasnije im kod napredovanja služe kao dokaz znanstvene publicistike. Pristaša imaju napretek među građanima.
O pseudoznanstvenicima ne bi trebalo niti razgovarati, ali im se mora priznati pravo na vlastito mišljenje. Svatko ima pravo tvrditi da je zemlja ravna ploča, da homeopatija predstavlja važnu granu medicine itd. Jedini problem s njima je u tome što su postali misionari New Age pokreta i vrlo agresivno poput svih misionara šire svoje ideje. Tipično za misionare šire vijesti o Apokalipsi, ako se građani ne pridruže njihovom svjetonazoru. Dolazi Armagedon! Šire novu vjeru, a neki znanstvenici im se priključuju u vođenju pokreta zbog ovih ili onih razloga. Iako ti ljudi u pravilu nisu stručnjaci za područja na kojima nastupaju (npr. organski kemičar širi «istine» o toksikologiji), kao misionari su izrazito uspješni u javnosti. Može tradicionalni znanstvenik biti razočaran ili čak bijesan, ali ne može ništa učiniti na sprječavanju miješanja znanosti i pseudoznanosti. Činjenica je da na promociji ozbiljne znanosti ništa ne uspijevaju postići pojedinci niti udruge ozbiljnih znanstvenika, a razlozi tome su brojni. Samo jedan od razloga jest činjenica da građani (pa onda naravno i novinari) više vole «proroke» i njihove čudne ideje nego dosadna znanstvena objašnjenja, što je rezultat djelovanja New Age pokreta. Naravno da to nije jedini razlog bujanja čudnih ideja, ali tom problemu se treba posvetiti s punim radnim vremenom da bi ga se bolje objasnilo. Međutim, pitanje je koliko bi od toga bilo koristi u ovim zbrkanim vremenima. Vrijeme će možda dovesti do razrješenja ovog ružnog stanja, ako razum prevlada. Ako ne, onda ne znamo što nas očekuje u budućnosti znanosti.
prof. dr. sc. Franjo Plavšić