Ovih se dana opet piše o ricinu kao atentatorskom otrovu nakon što je predsjedniku SAD-a poslano pismo s prahom te opasne tvari. Zapravo je cijela priča nerealna jer kome bi palo na pamet da će američki predsjednik sam otvarati svoju poštu. Ja sam dugi niz godina bio ravnatelj male ustanove i uvijek mi je svu poštu otvarala tajnica, osim kad bi posumnjala da se radi o vrlo osobnoj pošiljci. Naravno da predsjednik Obama nije otvarao svoju poštu niti je mogao doći u kontakt s opasnom tvari iz pismovne pošiljke. Poslali su slične pismovne pošiljke još jednom visoko rangiranom političaru u SAD, ali tamo je stvar završila na isti način. Netko od službenika je otvorio pismo i onda obavijestio nadležne vlasti. Slanje takvih pismovnih pošiljki nije imalo smisla te je moglo izazvati tek pozornost javnosti i nadležnih službi. Naravno da bi slanje takvih pošiljki običnim građanima, koji sami otvaraju svoja pisma, bilo potencijalno puno rizičnije. Sjetimo se afere s antraksom kad su takve pošiljke, prije puno godina, dobivali brojni građani SAD. Cijeli svijet se tresao od straha, uključujući i nas. Mnogi od nas su bili mobilizirani radi zaštite građana od opasne bolesti i osnovan je učinkovit sustav sprječavanja sastavljen od zdravstvenih djelatnika, policije, poštara, carine, vojske, građana itd. Bila su uvedena vrlo jasna pravila vanjskog nadzora pošiljki prema adresi pošiljatelja (npr., je li pošiljatelj poznat primatelju pošiljke). Uništene su brojne sumnjive pošiljke, posebno iz SAD, a događale su se i smiješne situacije. Tako je jednog dana u Hrvatsku došla pošiljka s velikim brojem omotnica za razne adrese u Hrvatskoj. Policiji je ta pošiljka bila izrazito sumnjiva jer je dolazila s jedne adrese National Geographic, a nikome taj pošiljatelj nije bio poznat. U zadnji čas smo spasili pošiljke tog vrijednog časopisa. Treba naglasiti da pošiljke s antraksom nisu izazvale neko značajnije stradavanje građana u SAD ili drugim zemljama svijeta. Nije to bio dobar način primjene opasnog sredstva. Bilo je opasno isključivo onda ako je netko taj prah udahnuo, no stvar bi se riješila pozitivno kad bi se takva osoba javila u zdravstvenu ustanovu.
Vratimo se natrag ricinu. To je vrlo složena proteinska molekula izolirana iz nama dobro poznatog ricinusa. Ne nalazi se u ricinusovom ulju budući da je u njemu netopljiva. Ima ga dosta u ostatku ploda te biljke i može se izolirati uobičajenim metodama ekstrakcije. Znalo se jako davno da može izazvati ozbiljne štete u organizmu kod gutanja plodova ricinusa, a posebno je bila značajna opasnost za malu djecu. Oštećivao je bubrege i jetra (hepato-renalni sindrom), a mogao je izazvati i smrt. Kako je njegova apsorpcija preko probavnog sustava bila izrazito slaba, toksikolozi za njega nisu pokazivali veliki interes. Međutim, interes su pokazivale posebne službe zadužene za vojnu toksikologiju i špijunažu. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon ubojstva bugarskog disidenta Markova u Londonu, za ricin se zainteresirao cijeli svijet. Čovjek je čekao autobus negdje na londonskim ulicama kad je osjetio ubod u bedro i to malo snažniji nego kad ga ubode komarac. Odmah je zaboravio na taj događaj, ali mu se dva dana nakon toga zdravstveno stanje izrazito pogoršalo. Bio je primljen u bolnicu i onda se sjetio događaja s ubodom u bedro i sjetio kako je pokraj njega stajao nekakav čovjek s kišobranom i da je kišobran bio uperen u njegovo bedro. Dijagnosticiran je teški hepato-renalni poremećaj i čovjek je umro.
Obdukcijom mu je u bedru nađen sićušni projektil ispaljen vjerojatno iz onog kišobrana, a analizom je u njemu utvrđen ricin. Nakon toga su na sve strane počeli istraživati djelovanje ricina i objavljen je velik broj radova. Pokazalo se točnim da primjena preko probavnog sustava nije dobra i da je najbolji put injicirati ga izravno u meso ili venu žrtve. Međutim, nisu objavljivani svi radovi jer su bili tajna posebnih službi. Ipak se moglo saznati da bi i njegova primjena preko pluća mogla biti jako učinkovita. Toga su se držali teroristi s Bliskog istoka i usavršili su se u izolaciji ricina iz ricinusa. Amerikanci su prije više godina našli zalihe praškastog ricina u pećinama Afganistana. Čak su bile zaplijenjene manje količine u nekom londonskom hotelu kao vlasništvo afganistanskih izbjeglica. Prah je bio namijenjen primjeni preko dišnih putova, ali nema izvještaja da je takav bilo gdje primijenjen. Nije to ni lako jer atentator mora imati učinkovitu opremu za rečeni način primjene. Ricin mora biti dobro raspršen u zraku da bi ga čovjek mogao pošteno udahnuti. To se naravno može postići u našim vremenima različitim raspršivačima (aerosol, nebulizatori, itd), ali ipak morate biti nekakav stručnjak za takav način primjene. Primjena preko pismovne pošiljke je izrazito neučinkovita. Prah iz pošiljke čovjek bi sam morao raspršiti u zraku i onda ga udisati, a to nikom ne pada na pamet. Pogotovo mu ne pada na pamet poslije one afere s antraksom. Znači da je vjerojatnost otrovanja bilo koga prahom iz poštanske pošiljke vrlo mala te je onda nejasno zašto je netko slao takve pošiljke. Jedino da bi uznemirio ljude i pokazao kako posjeduje opasni ricin, a onda ga slijedeći put može puno učinkovitije primijeniti gdje mu odgovara. Kako odgovoriti na tu poruku?
prof. dr. sc. Franjo Plavšić