Nazvao me dr. Kinčl dok sam se autom vraćao kući i nisam bio oduševljen razgovarati dok vozim. Međutim, on je ratni drug iz Domovinskog rata i nisam ga mogao samo tako odbiti, a prošli smo puno toga u vrijeme rata i poraća. On je inače plastični kirurg i više puta smo do sad surađivali oko implantata ovih ili onih vrsta. Zvao me uvijek kad se radilo o problematičnim proizvodima, npr. za napuhivanje usnica i jedan od drugog smo puno naučili pri rješavanju slučajeva. Ovaj puta su ga mučili silikonski preparati za korekciju grudi.
Danima prije toga pisala su sredstva priopćavanja o sumnjivim silikonskim preparatima jedne francuske tvrtke i preporukama ženama s tim implantatima da ih odstrane zbog nejasnih opasnosti. Navodno je samo u Francuskoj 30000 žena i nešto muškaraca pozvano na odstranjivanje, a nije poznato koliko je toga ugrađeno diljem svijeta. Dr. Kinčl je prije koji dan izvadio jednoj Hrvatici takve implantate ugrađene ilegalno u Nizozemskoj i sad je dvojio što mu je dalje činiti. Oko implantata je našao nekakav sumnjivi sekret i uklonio ga zajedno s implantatom, ali je kao savjestan kirurg smatrao da time njegov posao nije završen. Obećao sam mu pregledati literaturu i možda dati nekakav savjet, ako budem shvatio u čemu je zapravo problem.
Znao sam da su silikonski polimeri čudna i zanimljiva vrsta tvari. Zovu ih anorgansko-organskim polimerima, jer sadrže kao osnovnu komponentu anorganski silicij te organsku komponentu na bazi ugljika obično u obliku metil skupina vezanih na silicij. Ima tu i drugih elemenata poput kisika i vodika. Osnovna značajka takvih polimera jest izrazita nereaktivnost s bilo čime. Netopljivi su u vodi ili organskim otapalima te termički vrlo stabilni. Znači da čisti polimeri zapravo ne predstavljaju opasnost ni za koga. Zato ih i koriste kao implantate za korekcije ovih ili onih dijelova ljudskog tijela. Međutim, naprijed rečena svojstva se odnose na polimere dobivene dobro kontroliranom sintezom. Ako sinteza nije dobro vođena, onda se u konačnom produktu mogu pojaviti kratki fragmenti ili čak polazne sirovine (npr. razni siloksani i silikoni). Oni jesu uklopljeni u strukturu polimera, ali mogu se kroz njega kretati i naravno da prevladava put prema površini polimernog materijala. To znači da se mogu ispirati u okoliš u kojem se nalaze (npr. dojke). Zdravstvo je shvatilo o čemu se radi i zbog toga je objavilo prilično stroge propise ispitivanja silikonskih implantata. Silikonski polimeri se koriste na stotine mjesta, pa i u kuhinji (kuhinjski pribor) ili čak u kozmetici, ali za njih ne vrijede ista pravila kao za implantate ugrađene u neki dio organizma kirurškim putem. Kad se jednom implantat ugradi u neko tkivo onda ga nije tako lako odstraniti, a može u određenim slučajevima pričinjavati prilične tegobe osobi s ugrađenim implantatom.
Sasvim sigurno je dokazano da polazne komponente u sintezi i kratki fragmenti imaju svojstvo nadraživanja i/ili izazivanja preosjetljivosti na siloksane i silikone. Preosjetljivost se odnosi na kožu, sluznice i tkiva. Život s takvim implantatom mora biti izrazito neugodan, a čovjek zapravo treba dugo vremena dok shvati u čemu je problem. Takve reakcije se javljaju samo kod rijetkih osoba, ali vjerojatnost njihove pojave raste s vremenom nošenja lošeg implantata. Naglašavam da se kod dobrih implantata takve reakcije ne bi trebale očekivati. U literaturi se može naći i drugačija razmišljanja. Pojavili su se neki radovi o karcinogenosti i reproduktivnoj otrovnosti silikonskih preparata, ali znanstvena javnost ih nije prihvatila zbog brojnih razloga. Bili su to radovi koji pripadaju lošoj znanosti («false science»), jer su im rezultati temeljito sumnjivi i neponovljivi. Za osnovne komponente u sintezi polimera je dokazano da nisu ni karcinogeni ni reproduktivno otrovni. Čisti polimerni materijal sasvim sigurno ne može imati niti jedno od opasnih svojstava i prikladan je za ugrađivanje u tkivo.
Zapravo je problem u novcu. Ako čovjek hoće kvalitetan implantat onda to mora i pravedno platiti. Onaj tko hoće proći jeftino kod sumnjivih kirurga i proizvođača jednom mora platiti zbog svoje štedljivosti. Na svakome je da izabere što mu je činiti.
Prof. dr. sc. Franjo Plavšić