Je li cianid otrov i zašto on služi? U koje svrhe se koristi?
Cianidi su vrlo važne kemikalije u organskoj sintezi. Obično služe za uvođenje karoboksilne skupine u nekakvu organsku molekulu. Kod nas više praktički nema organske sinteze u industriji, pa se onda rijetko koriste cianidi. Ranije se cianovodik koristio kod nas za fumigaciju (uništavanje različitih nametnika ili štetočina) različitih skladišta, a posebno brodova.
Međutim, ta je praksa prestala prije više od 10 godina, a pokušaj registracije novog pripravka na bazi cianovodika propao je prošle godine. Ne možete ga više kupiti u Hrvatskoj. Da, u davnim vremenima se koristio kalijev cianid kao reagens u metodi određivanja hemoglobina u krvi, ali su se onda pojavili setovi reagencija i nikome više ne trebaju cijanidi. Istina, mogu se naći kao zaboravljene kemikalije na raznim mjestima, kao npr. u skladištima nekih bolničkih laboratorija. Prestala je i njihova uporaba u procesima galvanizacije, a prije nekih dvadeset godina su se često koristili. Čak i problem galvanizacijskog mulja više nije opterećen problemom cianida.
Zadnji puta sam bio pozvan prije desetak godina u jedan istarski grad radi zbrinjavanja galvanizacijskog mulja s malim sadržajem cianida. Problem je riješen zbrinjavanjem opasnog otpada u inozemstvu. Naravno da su u prošlosti dugo korišteni kao otrovi za ljude. Ima izvješća o tome da su još prije Krista cianidi korišteni u raščišćavanju problema vezanih uz ljubav, politiku i financije. Nacisti su cianidima ubili golem broj logoraša (možda i više od milijun), a onda su njihovi vođe i sami iskoristili kalijev cianid za počinjenje samoubojstava.
Cianidi se nalaze inače u prirodi, istina kao dio organskih tvari poput amigdalina karakterističnih za koštice (npr. kajsije), ali to ne predstavlja opasnost za uživatelje takvih plodova poput gorkih badema. Zapravo danas nema cianida na hrvatskom tržištu, a slična je situacija u Europi. Možda je razlog i u tome što ih je lako dokazati u biološkom materijalu. Samo bi budala danas pokušala nekog otrovati cianidima, arsenom ili drugim povijesno često korištenim otrovima. To se otkrije i bez posebnih danas savršenih analitičkih metoda. Prosječan patolog će već pogledom na tijelo žrtve posumnjati na otrovanje, a onda njegovi suradnici brzo dokažu što je uzrok otrovanja.
prof. dr. sc. Franjo Plavšić