Silvio, Zagreb:
Ja stanujem na prvom katu, a taj ugostitelj je prije godinu dana otvorio pečenjarnicu ispod mene. Peče najviše ćevape, a narod navalio i samo se dimi odozdola. Ubi me taj smrad ćevapa i luka. Luk mi je omrazio. Žena kaže da histeriziram, a ja sam prestao jest češnjak jer je to njoj smetalo kad idemo spavat. Sad kad se ja bunim kaže da histeriziram. Ima li neki zakon za moj slučaj da me spasi od tog zla i zuluma? Kom da se ja obratim da me zaštite od smrada? Dajte pomozite il ću jednog dana bacit na nji bombu. Pa nek idem u zatvor. Tamo valjda neće biti ćevapa i luka.
Poštovani gospodine Silvio, moramo vas razočarati. Nema nikakvog zakona o mirisima ili smradovima. Nekom miriši a nekom smrdi.
Tako vam je to i s kavom. Dolazila nam je gospođa žaliti se na neopisivi smrad pržionice kave kod nje u Dubravi i bila je u pravu. Ne može čovjek stalno živjeti s nekim mirisom (smradom) a da mu ne dosadi. Drugi ljudi uživaju piti kavu ili jesti ćevap, ali oni ne osjećaju miris tih artikala stalno.
Nemate se kome žaliti. Možda bi sanitarna inspekcija zbog drugih razloga mogla narediti vlasniku pečenjarnice da plinove iznad roštilja i iz kuhinje odvodi do vrha zgrade. Nema nade niti da će u skoroj budućnosti biti objavljeni propisi o mirisima iako u postojećem Zakonu o zaštiti okoliša spominju neugodan miris kao pojavu koja smanjuje kvalitetu života.
Savjetujem vam da razgovarate s malim poduzetnikom o izgradnji sustava za odvodnju mirisa na krov zgrade, a zbog svoje kvalitete života bi mu možda mogli pomoći novčano ili nekako drugačije.