Što sve toner kasete sadrže u prahu i da li je to opasno po zdravlje ako se udahne? Laserski printer kada printa ispusta male količine (u obliku dima) toner praha pa me zanima jeli i to opasno? Unaprijed hvala!!!
Vaše pitanje je izrazito zanimljivo zbog jednostavne činjenice da je vezano uz neke nepoznanice u toksikologiji. Nije problem kemijski sastav tonera. Oni svakako moraju sadržavati boje (danas uglavnom bezopasne), nekakve polimere poput npr. polistirena (ili monomere koji se polimeriziraju tijekom printanja), dodatke koji omogućuju bolje prianjanje uz površinu na koju se printa (npr. voskovi, silicijevi organski spojevi, željezovi spojevi itd.).
U pravilu su te tvari inertne iako ima slučajeva da sadrže neka opasna svojstva poput npr. bis(3,5-di-tert-butil-salicilato-O1,O2)cinkida, koji je štetan ako se proguta i vrlo je otrovan za organizme koji žive u vodi, ali dolazi u koncentracijama ispod 2%, kod kojih se gube sva opasna svojstva osim ekotoksičnosti. Navedeni podaci su uzeti iz dokumentacije uglednih tvrtki kao što je npr. Canon, a za brojne anonimne proizvođače ili prepakiravače ne možemo ništa reći. Dakle, trebalo bi kupovati tonere od onih pod kontrolom.
Međutim, nije sve tako jednostavno kao što se čini na prvi pogled. Nanotehnologija prodire u sva moguća područja, pa i u proizvodnju tonera. Nanočestice (10-100 nm promjera) skoro da predstavljaju potpuno novo agregatno stanje.
Njihov promjer odgovara veličini prirodnih polimera (npr. bjelančevine) i onda se sasvim drugačije ponašaju nego čvrste tvari promjera u mikrometrima ili većima. Smatra se da mogu proći kroz tjelesne barijere (npr. u plućima ili probavnom sustavu) te ući u krvotok, a onda je pitanje što će se dalje događati. Nije jasno kakve učinke mogu izazvati, a znanstveni radovi daju kontradiktorne podatke. EU Komisija je prije nekoliko godina osnovala posebno povjerenstvo, koje treba propisati metode ispitivanja štetnih učinaka nano čestica na ljudsko zdravlje, ali još uvijek te metode nisu službeno objavljene.
Problem je u tome što istraživanja primjene i stavljanje na tržište idu neusporedivo brže nego toksikološka istraživanja, pa to pomalo zabrinjava. Već danas su nanočestice prisutne na stotine mjesta (npr. zaštita materijala, dijagnostika bolesti, zaštitna sredstva za naše automobile, toneri za printere itd., itd.). Javljaju se izrazito suprostavljena razmišljanja o nano česticama. Neki smatraju da nam ne prijeti od njih nikakva opasnost, (npr. usporedni radovi o učincima titanovog dioksida u obliku prašine i nanočestica) do toga da u budućnosti mogu izazvati brojne teške bolesti u korisnika (npr. rak pluća).
Ni jedna ni druga strana nemaju dovoljno dokaza za potkrijepu svojih tvrdnji, a mi toksikolozi nismo u ništa sigurni. Možda je onaj dim iz vašeg printera opasan, a možda na njega ne treba uopće obraćati pozornost? Ovaj čas vam jedino za svaki slučaj možemo predložiti da radite u dobro prozračivanom prostoru, jer se na taj način smanjuju rizici kod dugotrajnog rada. Na kraju moram reći da mi toksikolozi ne možemo poznavati sve te milijune proizvoda na tržištu, pa je zato ovaj naš odgovor takav kakav jest.