Imam pitanje u vezi otrova. Zanima me da li nakon trovanja postoje otrovi koji se ne vide u krvi i koji su to?
Naravno da postoje otrovi, koji se ne mogu dokazati u krvi zbog ovih ili onih razloga. Najbrojniji su među njima oni s lokalnim djelovanjem u dišnim putovima ili na koži. Dišni putovi su izrazito osjetljivi na različite kemikalije.
Postoje brojni plinoviti otrovi (npr. klor, amonijak, sumporov dioksid itd.) koji će uzrokovati trenutne ili odgođene učinke. Tako će npr. amonijak kod visokih koncentracija izazvati grč bronha ili čak smrt, a čovjek umire zbog edema pluća (to mnogi smatraju gušenjem).
Dugotrajno izlaganje sumporovom dioksidu (npr. u blizini velikih energana bez pročišćavanja dimnih plinova) dovesti će to teških oštećenja pluća. Poseban problem su aerosoli (čvrski ili kapljični), koji kod visokih koncentracija mogu dovesti do sličnih posljedica kao npr. klor. Kod dugih izlaganja dovode do teških oštećenja pluća (npr. uz azbest azbestotze, uz titanov dioksid titanoze, uz silikatnu prašinu silikoze itd. itd.). Uz dugotrajno izlaganje azbestnim vlaknima povezuju se karcinom pluća i mezoteliom. Što se tiče kože, naravno da su mogući različiti učinci kemikalija, kao npr. nagrizanje, nadraživanje ili javljane preosjetljivosti.
U nekim slučajevima se javljaju alergijske pojave na koži. Slično se može govoriti za oči. Ništa od tih brojnih kemikalija ne može se dokazati u krvi izloženih osoba. Naravno da ima izrazito mnogo kemikalija, koje dospijevaju u krvotok i djeluju sustavno, a mi nismo sposobni dokazati ih zbog ovih ili onih razloga. Na tržištu se nalazi više od 100000 kemikalija, a sve skupa je registrirano u Chemical Abstracts negdje oko 27 milijuna kemikalija.
Tko je to u stanju dokazati? Iz godine u godinu se sve više razvija analitika i sposobni ljudi su u stanju razotkriti strukturu izrazito velikog broja otrova u nekom materijalu. Ne baš u onolikoj mjeri kako to prikazuju u filmovima o forenzičarima, ali postoje i druge metode. Nagla smrt mlade i zdrave osobe već je dovoljan razlog za postavljanje brojnih pitanja.
Onda nastupa razudba i otkrivaju se štete na pojedinim organima, koje i bez dokaza o nekoj tvari mogu pokazati da se radi o otrovanju. Onda pak nastupaju forenzički toksikolozi i u pravilu otkriju što je uzrokovalo smrt. Kako ide vrijeme to je sve teže sakriti otrovanje. Naravno da će neki slučajevi otrovanja ostati neotkriveni, ali toga je sve manje. Teoretski, nema tog otrova koji je ušao u krvotok a da ga se ne može dokazati.