Srdačan pozdrav,
nedavno sam vas kontaktirao putem e-maila u vezi trovanja CO (ugljen-monoksida). Naime ipak nakon svih nalaza uspostavilo se da je u pitanju trovanje CO, i situacija je tekla ovako :
35-40 dana je sestra bila u toj komi (mada kažu neka polu-koma).
Nakon buđenja nije nešto posebno reagirala, ali vremenom se kao i oporavila.
Trenutno može da radi nogama, ima dosta snage, dok u rukama baš i ne, tj. može malo samo pomaknuti te također može stati na noge i pomalo uz pridržavanje hodati. Zatim je počela dosta plakati, a sad u zadnje vrijeme i smijati se na neku šalu ili čak na neki film na TV-u, ali malo teže.
Pretpostavljam da je ovo dobar pomak nakon svega, ali me interesira to da još uvijek nema snage da jede sama, hrani se na sondu te ne može govoriti pa sam Vas htio samo upitati da li je to normalno nakon ove situacije i da li će se sama oporavljati, tj. početi pričati i jesti, ili ima nešto što se još može učiniti.
Nadam se da vas ne ometam s ovim pitanjima, i nadam se skorom odgovoru.
Sjećam se kratkog dopisivanja s vama, a posebno zbog toga što sam žalio vašu sestru. Nisam bio optimist i to se ostvarilo. Ne mogu vam govoriti kako će se stvari razvijati u budućnosti, jer to ovisi o Bog te pita kojim činiteljima. Možda i Božjoj volji. Kod svakog se to drugačije razvija, ali nisam čuo da bi se netko vratio potpuno u ono stanje u kakvom je bio prije stradavanja.
Dobro je to što vidite napredak, a on se može nastaviti do prihvatljivog stanja stradalnika. Mozak je čudan organ i ljudi su se znali oporavljati iz nevjerojatno teških stanja. Nisam stručnjak za mozak, ali danas se na tom području silno mnogo istražuje. Čitam npr. o korištenju matičnih stanica za obnovu stanica mozga. S takvim osobama treba biti strpljiv i baviti se njima.
Dobro je da gleda filmove i da se s njom razgovara, a također je bitna i ta fizička aktivnost. Ja kao čovjek čovjeku želim vašoj sestri oporavak u što je više mogućoj mjeri, a shvatio sam da je mlada i onda je veća nada za popravljanje njezinog stanja.