Živim na Ugljanu i u slobodno vrijeme lovim ribe za svoju obitelj i susjede. Nisu to neki naročiti ulovi, ali jedem svježe. Međutim, stalno se bojim zbog tog osiromašenog urana. Povremeno se nađu članci o tom zlu u Iraku i na drugim mjestima gdje su Ameri bacali rakete s bojevim glavama od tog urana. Kažu da izaziva rak.
Pisalo je u našim novinama da su Ameri nakon napada na Srbe odbacivali neiskorištene rakete s aviona kod nas u Jadran, jer je opasno sletjeti s takvim oružjem ispod krila. Ameri su i priznali da su to radili, a nekako je logično da su to oružje odbacivali tu negdje na sredini Jadrana blizu mog Ugljana. To bi značilo da se onda uran otopio i možda došao u ribe ili školjke. Ima li nekog u Hrvatskoj tko bi mogao izmjeriti uran u morskim plodovima iz mog kraja? Platio bih ja.
Ovako nisam nikad siguran dok jedem ribu da ne jedem uran.
Mislim da ste neselektivno čitali različite članke o osiromašenom uranu. U prvom redu, taj uran je otpad nastao izdvajanjem urana atomske mase 235. Produkt sadrži puno više radioaktivnog urana nego sirovina iskopana iz zemlje, a onda ostaje otpad s malim sadržajem radioaktivnog urana te većom koncentacijom inertnog urana atomske mase 238. Amerikanci su taj bezopasni otpad počeli koristiti za izradu glava raketa ili topničkih projektila.
Kad takav izrazito teški projektil pogodi cilj (najčešće tenkovi ili betonski bunkeri) zbog goleme energije dođe prilikom sraza do razvijanja velike količine topline i zbog toga se npr. oklop tenka rastali. Međutim, zbog visoke temperature dio urana iz projektila se naprosto ispari (sublimira) i javi se u zraku u obliku nanočestica. Udisati takav onečišćeni zrak izgleda da može biti opasno. Vjerojatno se najveći dio tog urana oksidira u uranov dioksid, koji je prilično netopljiv u vodi i zapravo nije jako opasan.
Problem je to što dolazi u obliku nanočestica (promjer čestica desetak nanometara). Sudbinu tih nanočestica u organizmu slabo poznamo. Neki radovi pokazuju da se oni neće samo taložiti u bronhijima ili alveolama kao krupnije čestice nastale npr. pri obradi ruda nego će posebnim mehanizmima možda prodirati u krvotok. A što se dalje događa mi tone znamo. U vašem slučaju se ne morate bojati nanočestica osiromašenog uranova dioksida.
Ako su Amerikanci i izbacivali rakete u more nije došlo do razvijanja para urana, jer nije bilo sraza. Takvi projektili su sasvim inertni u moru i nema velike šanse da će se uran oksidirati i otopiti u morskoj vodi. Dakle, vi sasvim sigurno niste u opasnosti dok jedete ribu osim ako vam ne zastane kost u jednjaku. Naravno da naše podmorje nije mjesto za odlaganje američki projektila s osiromašenim uranom, ali smo čitali i članke u kojima kažu da su Amerikanci izvadili najveći dio tih potopljeni projektila. U svakom slučaju, vi možete nastaviti s uživanje u plodovima mora s područja Ugljana.